Rammstein: Nova jaka karika u diskografiji


Nakon deset godina diskografske tišine i uspješnog albuma “Liebe ist für alle
da” mogao je Rammstein objaviti bilo kakvu glupost i ona bi se dobro prodala.
Ali, Rammstein u pravilu gluposti ne objavljuje. Novi, sedmi album, nastavak
je tako konzistentnosti masivnog zvuka utemeljenog u minimalističkim
‘mehaničkim’ metal riffovima, autoritativnom vokalu s povremenim izletima u
refrene arenskih proporcija te naravno vizualno upečatljivim video uratcima
zbog kojih se netko negdje uvijek nađe uvrijeđen. Rammstein definitivno
ispisuje list (nadam se ne i posljednji) još jedne intrigantne stranice svoje
artističke karijere. I to sa stilom.


Bez medijske pompe, bez parazitiranja po društvenim mrežama s iritantnim
‘hello, guys, this is Till from Rammstein’ izvještavanjima o napretcima iz
studija uslijed kojih se sav misterij uvijek rasuje u paramparčad (možete li
uopće Tilla i zamisliti u toj ulozi?!), bez silovanja YouTube oglasima, bez
intervjua, bez izjašnjavanja o kvantiteti i kvaliteti, bez objašnjavanja kako
je nastala ova pjesma, a kako ona, ili što je pjesnika pobudilo na pisanje
ovog ili onog stiha… Ništa. Pojavio se intrigantni video spot za “Deutschland”
koji je zapalio vatru te (simbolično?) eponimni album sa šibicom na omotu
kojim će Rammstein sigurno još jednom skuriti dvorane i stadione uzduž i
poprijeko kugle zemaljske. A čitavo ozračje vezano uz ovaj album kao da je
zapravo u službi podvlačenja crte, ispisivanja konačnog računa, stavljanja
karijere pod zajednički nazivnik, direktnog krošea kojim ova mitska i
neraskidiva šestorka jasno poručuje – ovo je Rammstein.


I zbilja, ovdje se radi o Rammsteinu u stvarno, ali stvarno dobrom izdanju.
Reklo bi se, u jednom od boljih. Gotovo svih jedanaest pjesama zvuče kao da
nisu ispale, kao što neki znaju reći, poput aseva iz rukava, koji zatim nikad
niti ne stignu odležati. Novi Rammsteinov materijal zvuči kao da je poput vina
u podrumskim hrastovim bačvama pošteno odležao svoje vrijeme prije
konzumacije. Od dramatične uvodne “Deutschland” do posljednje melodijski
neodoljive “Hallomann“, kroz adrenalinske “Radio” ili “Tattoo” te smirene “Was
Ich Liebe” ili “Diamant“, čitavo se vrijeme provlači suptilna linija
identiteta albuma kojim on jasno odmiče od svojeg prethodnika “Leibe Ist…”,
jednako kao što je ovaj odmaknuo od “Rosenrota” odnosno “Reise, Reise”, a
“Reise, Reise” pak od “Muttera”, itd. No, također, novi album u isto vrijeme
uspješno derivira elemente prethodnih šest albuma, izbjegavajući očigledna
ponavljanja. Dinamika je očaravajuća i sasvim je jasno da je to uvijek
Rammstein, bend koji se zapravo ne upušta u drastična eksperimentiranja, ali
uvijek isporuči album koji uspješno živi kao samostalni entitet. I to je više
nego dovoljno.


Zvuk je nešto siroviji ili bolje reći ogoljeniji nego na prethodnim albumima
(određeni dijelovi čak asociraju na “Herzeleid” odnosno “Sehnsucht”),
izostavljeni su orkestralni aranžmani, a također se nije ponovio i mješoviti
zbor, pa makar u ambijentalnoj službi. Veliku prednost dobio je Flake Lorenz
čiji su synthevi ovdje zastupljeni u većoj mjeri nego što je to bio slučaj do
sad. Vješto su iskorišteni i elektro elementi, a bez metaliziranih gitara,
pjesme poput “Ausländer” ili možda ponajbolje pjesme na albumu “Weit Weg”
prošle bi kao synth pop s vokalom kojem se treba skloniti s puta. “Diamant” je
balada iz kolekcije svih onih balada kojima Rammstein obično završava albume,
samo što ovaj akustični chillout ipak nije odabran kao odjavna špica. Pitomog
je karaktera i nekolicina ostalih naslova, ali bez brige, bend nije omekšao,
niti se prodao (iako, Rammstein se zapravo uvijek dobro prodavao), pa tako
dozu svoje prepoznatljive energije i ekscentričnosti bend ispucava kroz numere
poput “Tattoo”, “Sex“, “Zeig Dich” ili ponajviše kroz pomalo bizarnu “Puppe“.

Ljubitelji benda ne trebaju strahovati. Radi se o izdanju kojim se uspješno
održava visoka razina kvalitete rada. Za one koji se s bendom tek upoznaju,
ovim su albumom sigurno bačeni u vatru odnosno samu esenciju ovih berlinskih
giganata. No, Rammstein u ostatku diskografije nudi i više. Najvjerojatnije
čak ni vrijeme neće pokazati da je ovaj album najbolje što je Rammstein ikad
napravio, ali u smislu zaokruživanja nekakve cjeline, ili ne daj bože
karijere, ovdje se jednostavno radi o punom pogotku.


izvor: Ivan Miočić / Muzika.hr