Jučer je ujutro u Zagrebu u 59. godini preminuo Dubravko Vorih, legendarni
basist Prljavog kazališta.


Vorih je bio jedan od najboljih hrvatskih basista, a s Prljavcima je svirao
više od desetljeća. Ljubav su mu bili blues i jazz, a osim sviranja, bio je i
mentor brojnim mladim basistima kojima je bio idol.

Nažalost, bolest je bila jača od njega.

Težak karcinom otkriven mu je prošlog proljeća dok je bend bio na australskoj
i američkoj turneji. Nakon povratka u Zagreb Prljavo kazalište pripremilo je
spektakularni koncert na stadionu u Kranjčevićevoj koji Vorih nipošto nije
htio propustiti. Na vlastito inzistiranje svirao je na tom koncertu, a već
idući dan otišao u bolnicu na operaciju.

Kada su saznali da je teško bolestan, Jasenko Houra i ostali članovi benda
nisu htjeli tražiti zamjenu za Voriha, nego su ga zamolili da to sam učini pa
je tako u bend došao Marko Karačić.


Tragajući za još nekim podacima o netom preminulom zagrebačkom basistu
Dubravku Vorihu, naletio sam i na intervju koji je bubnjar Dražen Scholz 1982.
godine dao Džuboksovu novinaru Ljubi Trifunoviću. Scholz je u tom trenu s
gitaristom Zokom Cvetkovićem, koji je kraće vrijeme svirao i u Parnom valjku i
u Prljavom kazalištu, te basistom Dubravkom Vorihom tvorio trio Parlament, a u
intervjuu za Voriha i sebe kaže kako je “naša prva istinska ljubav bila
jazz-rock i mada generalno pripadamo vremenu punka, imali smo dijametralno
suprotno polazište od Prljavog kazališta recimo, koje je nekako u isto vrijeme
počinjalo sa svojim radom”.

U istom intervjuu Scholz kaže da je njegova tadašnja epizoda s Parnim valjkom
bila “bukvalno epizoda koja se svodi na par TV nastupa” jer je u Valjak želio
ući jedino ako uđe i Vorih. Slučaj je htio da Scholz poslije na gotovo
dvadeset godina postane bubnjar Parnog valjka, a Dubravko Vorih od sredine
prve dekade ovog stoljeća do 2018. godine godine basist Prljavog kazališta.

 

No, vratimo se grupi Parlament, izrasloj iz relativno kratkotrajnog jazz-rock
benda Obećanje proljeća u kojem su Vorih i Scholz svirali s gitaristom Brankom
Bogunovićem Pifom. Prvi album Parlamenta “Imena i legende” (1980., Suzy)
predstavljao je zagrebački odgovor na The Police i držao se novog vala i power
popa iz vizure glazbenika koji su zapravo željeli nešto drugo. Kako Parlament
nije zacimao širu publiku, Cvetković odlazi, a drugi album “Sve piše u
zvijezdama” (1982., Jugoton), na kojem je sintesajzere svirao Tihomir Pop
Asanović, vrludao je od novog vala i bjelačkog reggaea do funka i jazz-rocka.

Možda drugačije nije niti moglo biti jer je Dubravko Vorih glazbeničku
karijeru počeo s grupom Pro Futuro klavijaturista Stanka Juzbašića 1976.
godine, a na tragu Soft Machine, Chicka Coree i drugih jazz-rock utjecaja.
Nakon raspada Parlamenta, 1983. godine odlazi u Ljubljanu gdje surađuje s
džezerima poput Ratka Divjaka i Brace Doblekara, a u Zagrebu jednom nastupa i
s legendarnim basistom Stanleyjem Clarkeom nakon čega ubrzo odlazi u Njemačku.
Tamo svira s brojnim jazz glazbenicima, jedno vrijeme i kao član benda Nick
Steven Clan, a potom u Kölnu nastavlja ganjati jazz s bubnjarom Krunom
Levačićem, saksofonistom Sašom Nestorovićem i gitaristom Renatom Rožićem,
poslije i soul u sklopu sastava tamošnjeg producenta i klavijaturista Paula
Lowea.


S povratkom u Zagreb vratio se i jazzu koji ostaje njegova prva ljubav zbog
čega osniva sastav Dubravko Vorih & New Tribe u kojem sviraju Saša Nestorović,
Matija Dedić, Zoran Jager i Kruno Levačić. Za Croatia Records s New Tribe
objavljuje album “Mr. Clean” (1999.), zatim klasičniji “Live in Sax” (2001.,
Dancing Bear) pod imenom Dubravko Vorih Quintet (sa Sašom Nestorovićem, Darkom
Jurkovićem, Matijom Dedićem i Krunom Levačićem) na kojem izvodi jazz
standarde, dok drugi album New Tribea “Catwalk” (2003.) objavljuje Pučko
otvoreno učilište gdje je radio kao voditelj tečaja za bas gitaru, nakon čega
se sredinom prve dekade ovog stoljeća pridružuje Prljavom kazalištu.


Krajem iste dekade ponovno pokreće New Tribe (s klavijaturistom Juricom
Leikauffom, bubnjarom Markom Rabatićem, tenor saksofonistom Marijem Bočićem i
gitaristom Davorom Čivrakom) i objavljuje album “Two Faces of Jazz and Soul”
(2009., Aquarius) s čak devetnaest skladbi. Već godinu dana poslije sa starim
kompanjonom Scholzom pokreće i Vorih Blues Band čiji je jedini album “Blues De
Ville” (2010., Aquarius) nastao na tragu engleskog i teksaškog bjelačkog
blues-rocka kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a s važnim doprinosom klavijaturista
Jurice Leikauffa i gitarista Ivana Veljače.


Posljednjih dvanaestak godina, ipak, široj je publici bio najpoznatiji ili
najvizibilniji kao basist Prljavog kazališta, a najdublji i najdulji razgovor,
prilično bizarno, nas smo dvojica vodili ne u nekom klubu ili diskografskoj
kući, pa ni za novine, nego prije desetak godina u jedno sparno nedjeljno
popodne uz šodericu pokraj Jankomira. Taj mi je razgovor ostao u tako dragom
sjećanju, čak i ako se oko punka nikada ne bismo složili, da mi je bilo žao
što nisam imao prigode više se družiti s tim čovjekom koji je vjerojatno znao
sve o bas gitari što se o njoj ima znati, a podosta i o jazzu i bluesu, soulu
i funku, rocku i popu.


izvor: A.Dragaš / Jutarnji list