Vlatko Stefanovski i Zagrebačka filharmonija – emotivna gitaristička groznica za pamćenje....


Uz impresivnu karijeru i odrađene nastupe diljem svijeta, u Zagrebu je uvijek rado viđen. Godinu dana nakon što je sam na pozornici
Lisinskog predstavio album “Mother Tongue”, podrška njegovoj virtuoznosti bila je Zagrebačka filharmonija kojoj je ovo još jedan u nizu
zanimljivih trenutaka OFF ciklusa.


Strastveno glazbeno putovanje odvelo je publiku u njegovu rodnu Makedoniju, poznate, tradicionalne melodije pretvorene su u neopisivu
ljepotu doživljaja zbog koje je sat i pol proletjelo u sekundi, a Stefanovski nije dugo mogao sići s pozornice zbog siline gromoglasnih
ovacija kakve se uistinu rijetko viđaju.


Glazbeni genijalac, jedan od onih od kojih točno znaš što možeš očekivati, no svejedno i ta visoka očekivanja svaki put uspije nadmašiti.
Kompleksni ritmovi i specifične harmonije stvorile su dinamičku fantaziju, pravilno i pažljivo doziranu, no kada su na površinu isplivali
oni najdublji i najskriveniji osjećaji, došli su trenutci kakve stvaraju najveći majstori. Žudnja za savršenom realizacijom tehničkog
perfekcionizma obojenog južnjačkom strašću svakog se trenutka približavala svom cilju da bi u potpunosti eksplodirala u pjesmi “Bistra
voda”.


Ljepota tradicionalnih melodija naglašena je fantastičnim aranžmanima mladih i talentiranih glazbenika Lane Janjanin i Filipa Šljivca, što
je jedno od najvećih i najugodnijih iznenađenja večeri. Uistinu im je teško naći zamjerku, sinergija solista i orkestra prirodno je izvirala
iz aranžmana koji su se pravilno i fluidno stopili s kompleksnim ritmom, detaljističkim i dovoljno hrabrim te raskošnim pristupom koji nikog
te večeri nije ostavio ravnodušnim. Ni publiku, ni svirače Filharmonije koje je vodio maestro Krešimir Batinić. Nešto drugačiji repertoar na
trenutke ih je doveo u matematički kompleksnije situacije, no uz pokoje uputstvo maestra Stefanovskog sve je sjelo na svoje mjesto uz
rezultat oduševljenja kakvo se gotovo nikada ne viđa.


Bez prisutnosti Stefanovskog, Zagrebačka se filharmonija i nije proslavila, ekstremno tragičnu izvedbu Griegova “Peer Gynta” zbog nadrealno
dobrog ostatka programa te večeri ćemo pokušati zaboraviti, baš kao i plastičnu, neemotivnu izvedbu ključne solističke dionice tradicionalne
“Zajdi, zajdi”. Maestro Batinić na trenutke je odavao dojam zbunjenosti, “I have no idea what I’m doing” đir itekako se primijetio, pa se
orkestar sam uspio izvući sa skliskog terena, samo zato što je bilo očito koliko cijene Stefanovskog i uživaju u mogućnosti stvaranja
čarolije, biti sastavni dio njegove glazbene genijalnosti te je kvalitetno upotpuniti vlastitim doprinosom, zaokružiti cjelinu i dati joj
novu dimenziju.


Stefanovski je publici poklonio i dva bisa, jer su “Uspavanka za Radmilu M.”, “Eleno kerko”, “Kasapsko oro” ili “Jovano, Jovanke” izazvali
toliko oduševljenje koje nije dopustilo da se neizmjerna ljepota trenutka prekine.

Južnjačkoj strasti ponekad nema ravne.


izvor:Maja Trstenjak / SoundReport