Novu, proljetnu, sezonu Musicology Barcaffe Sessionsa u subotu 9. ožujka je u
zagrebačkoj Tvornici kulture otvorio legendarni pjevač i basist Richard Bona.

Koncert Richarda Bone u Tvornici kulture bio je jedan od najtiših ikad
održanih u toj dvorani. No ovaj basist, pjevač i kantautor porijekom iz
Kameruna definitivno nas je sa svojim kvintetom uvjerio da je to ujedno bio i
jedan od najboljih. Je li u pitanju bila virtuoznost, talent, iskustvo,
osjećaj za publiku ili nešto deseto, no taj genijalac i još četvorica
izvrsnika u pratnji uspjeli su ono s čime se mnogi glazbenici muče na sceni;
začepiti publici usta, načuljiti joj uši, otvoriti svoje i osvojiti njeno
srce.

A počelo je na način da bi čovjek odmah ton majstoru opsova nešto, jer nije
trebalo dugo da bend raširi puni dinamički spektar, ali se činilo da pola
razglasa ne radi i to se nije popravljalo. Zna se to dogoditi na uvodnim
pjesmama na dosta koncerata, pa tonci to začas poprave i poglasne, ali sinoć
se to ni nakon treće pjesme nije dogodilo. Gotovo se uvukla nervoza među
publiku. Svi žamori su utihnuli. Trebalo je odslušati i takav koncert, šteta
da propadne novac za ulaznicu. Ipak je to Richard Bona.

 

A Bona se baš guštao u gotovo falsetnoj izvedbi afričkih napjeva koje je
ostatak benda instrumentalno ambijentalno dražio. Osjećaj, kao da su pozornica
i gledalište dva razdvojena svemira; oni na pozornici čuju sve i guštaju, a mi
u publici ćulimo uši u iščekivanju da netko pojača ton. Objašnjenje nismo
trebali dugo čekati. Došlo je s prvim Boninim galantnim obraćanjem publici.
Krenuo je i tiho pričati, da bi odmah potom prvi i jedini put na koncertu
povisio ton na žamorenje riječima: „Hej, tko je gazda ovdje večeras?“
aludirajući uz smiješak da je to upravo on. Ušao je potom u konverzaciju o
tome kako to da ga se tek sada zove u Zagreb i što je Zagreb dosad čekao,
obećavši da će od sada dolaziti svake godine, a onda počeo propitivati publiku
o pjesmama. Netko je dovikno: „Louder!“, vjerojatno se referirajući na
cjelokupni ugođaj koncerta, a Bona kao da je jedva to čekao kako bi dao
objašnjenje. „Znate, ljudsko uho ima jasnu granicu kada nešto prepoznajte kao
zvuk, a kada sve zvukove osjeća kao buku. Vi možete biti glasni. Možete dizati
buku. Ali tada nitko neće obraćati pažnju na to što radite“, rekao je.

 

Kao da je time izvršio masovno odčepljivanje ušiju u dvorani. Bilo je jasno da
ono od čega se trebamo oslobodit jest navika da smo te večeri došli po porciju
buke na koncert. Bona nam je samo rekao da buke neće biti i da će na njenom
mjestu biti glazba. Je li većini taj prekidač u glavi odradio ili ne u
dvorani, mogu donijeti sud samo o sebi i ljudima oko sebe u tom trenutku i
mjestu gdje sam se nalazio, ali kad je krenula pjesma „Shiva Mantra“, svi u
tom uskom vidokrugu smo ‘ušli’ u gibanje i upijanje glazbe. Ništa više nije
bilo pretiho. ‘Šaman’ Bona nam je odbacio ‘breme buke’. Kao da je rekao da nam
to ne treba kad je glazba u pitanju. I to nastavio dokazivati svakom novom
skladbom, a tek su se onda stvari počele zakuhavati.

 

Nakon što je ispričao anegdotu o svom stasanju u basistu tijekom mladosti
provedenoj u Africi zahvaljujući jednim slučajnim odabirom ploče Jaca
Pastoriusa ušao je s bendom u furioznu izvedbu legendarne Pastoriusove skladbe
„Teen Town“ nadaleko poznate po svojoj bas liniji (ako to uopće treba
napominjati onima koji čitaju ovaj tekst). Njegov izvrsni bend sastavljen od
dvojice Kubanacan, jednog Francuza i jednoj Talijana također je sve više
‘otpuštao kočnice’ u tom jedinstvenom kolopletu Boninih skladbi i mišunga
globalnih stilova. Njegov ‘glazbeni cvijet’ kao da je sastavljen od par latica
bossa nove, par latica sjevernoameričkog jazza, par latica brazilskog jazza,
par latica kubanske glazbe, par latica latino popa, kao i po par latica
zvukovlja iz svih krajeva svijeta koje je posjetio, dok je cvjetište
rafinirano harmonijsko-vokalno nasljeđe Afrike.

 

To vokalno nasljeđe je kao od šale prezentirao u improviziranoj skladbi, te
večeri prigodno nazvane „Zagreb Voodoo“, kad je pomoću loopera vokalno složio
skladbu oponašavši sve instrumente svojim glasom, dok je bend za to vrijeme
bio na pauzi u backstageu. Tek to je bio najtiši izvedbeni moment u Tvornici,
apsolutno, svih vremena. Nevjerojatna je ta Bonina karizma. To kako je
usmjerio tu koncentraciju i pažnju publike koja u tišini slušao njegovo
raskošno vokalno djelo u nastanku. Kao da su se svi okupili oko mladice i
posmatraju njen nevidljivi rast, i pri tome svi zadržavaju dah, da slučajno
nešto time ne poremete. I onda nakon toga opet pun pogodak kad je sa sastavom
ušao u afro-kubanski blok.

 

Sprdao se u pauzama i na svoj račun i račun kolega glazbenika i njihovog
porijekla. Ali ne zajedljivo, već neopterećeno, kakve bi prave šale i trebale
biti. Posebno je na piku imao kolege Kubance (trubača i bubnjara) i njihovog
doživljaja vremena. „Švicarci su izmislili sat, ali Kubanci… Oni su izmislili
vrijeme“, izjavio je Bona u šali. No na to se može nadovezati da je Richard
Bona izmislio perfektan koncertni tajming. Uz sve navedeno o koncertu, što je
za sviračku publiku predstavljalo opaku lekciju (posebno okupljene domaće
basiste), a za obične slušatelje jedno šaroliko nepoterećeno i pozitivno
putovanje, kraj je Bona majstorski vodio do kulminacije. Nakon sat vremena
svaki put je najavljivao posljednju pjesmu: „Još jedna“, rekao bi, a svaka je
nosila zericu poletniji ritam.

 

Dakle, svakih nekoliko minuta je prolongirao kraj; rastuživao činjenicom da je
druženju došao kraj i istovremeno ritmom poticao na guštanje u tim
‘posljednjim minutama’. Tih posljednjih pola sata je prošlo u izuzetno
pozitivnom ozračju. Da se ne govori da je publika na kraju pjevala a cappella
s Bonom, cijela dvorana, i pratila ga na svakoj njegovoj improvizacijskoj
ludoriji, jednako i ženski i muški dio gledališta. Doslovce je napravio
glazbenu misu i za sam kraj poškropio vodom publiku prije odlaska. Je li i
postizanje tog klimaksa u kojem su glazba i religijski momenti jedno, učio od
nekih propovjednika, teško je reći, ali da bi neki propovjednici mogli učiti
od njega, to ostaje nedvojbeno. Ispraćen je s pozornice u euforičnom
zadovoljstvu publike koja ga je uporno dozivala na bis. Poput gurua.

 

Pustio ju je da čeka u neizvjesnosti čak nekoliko minuta. Dozivanje se nije
stišavalo i još jedan izlazak bio je neminovan. Obzirom da je od početka
koncerta u šali inzistirao da je on Zagrepčanin, onda je nakon sinoćnjeg
nastupa šsigurno da je prevalio najkraći koncertni put da izazove oduševljenje
‘svojih sugrađana’ koji su iste te večeri bili publika iz snova. A to su retki 
petki, pardon, subote.


Njegovu definiciju: „Možete dizati buku, ali tada nitko neće obraćati pažnju
na to što radite“ trebalo bi ozbiljno shvatiti i prihvatiti. I u glazbenom i
životnom smislu. Jer mnogi nam dignu buku, uglavnom baš zato da ne obraćamo
pažnju na to što rade, jer taj ‘rad’ uglavnom nema veze s harmonijom. S druge
strane, pravog genijalca ćete slušati i kad pjevuši, jer i to pjevušenje nije
samo ‘pjevušenje’ iako se tako isprva čini.


izvor: Zoran Stajčić / Ravno do dna