Nina Romić u Vintage Industrialu – početak nove metamorfoze


Osvježenje unutar redova benda donijelo je i osvježenje u pristupu pjesmama. Time je u četvrtak Nina Romić u Vintage Industrialu otvorila
novo koncertno poglavlje.

 

Pjesma „Šuma“ ‘ušetala’ je prigušeno i decentno u prostor i razmilila se između stolova i stolaca u Vintage Industrialu, čiji je koncertni
prostor za nastup Nine Romić bio posebno preuređen kako se ništa ne bi našlo na putu intimnom ugođaju koje je slijedio. Zakuhavalo se kroz
atmosferični ugođaj, a novi bubnjar Krešimir Oreški upravo se poigravao na taj način s već prekaljenim Nininim klavijaturistom Fredom Lanzom
i s basisticom, nešto kraćeg staža, Jelenom Galić koja je za sinoćnju prigodu svirala na akustičnoj bas gitari.


Pjesma „Crno“, kao i „Pismo“, jednako je pokrenula bend i publiku, a potonju je i najavu da je riječ „o posveti svim maminim sinovima“
razgalila već u uvodu, da bi potom „Lice mjeseca“, „Bicikl“ i „Ptica“ u nešto izmjenjenim aranžmanima donijele sa sobom i faktor iznenađenja
s kojim je bilo jasno da se nova postava ne libi eksperimentirati unutar vlastitih redova. U neku ruku je to poigravanje s konstrukcijama
još više istaknulo postojanost pjesama Nine Romić jer bez problema ‘trpe’ promjene i ne gube na prepoznatljivosti. Neke su dobile novu ritam
podlogu, neke potpuno drugačiju oblik, ali nisu izgubile dušu, jer se činilo da je Ninin vokalni izričaj tu nepogrešiv. Mislim, uvijek je
ona na koncertima nepogrešiva u tonalitetima koje stapa s emocijama, ali uvijek se i nametne taj zaključak od silne zvučne ljepote kojom ona
vlada.

Za mnoge pjevače i pjevačice je problem kad ostanu sami s gitarom na pozornici, za Ninu je to pak uvijek adut. Tako je bili u u četvrtak u
Vintage Industrialu. Tom prilikom joj se na pozornici nešto kasnije pridružio gostujući gitarist Filip Pavić u pjesmi „Ruža“, što je bio
jedan od vrhunaca večeri. Iako su se potom počeli zgušnjavati zgodici poput „Sad kad je gotovo“, „Možda“, „Čime se hraniš“ i „Vožnja“, pun
pogodak bila potpuno prearanžirana „Sloboda“ u gotovo gospel maniri na samom kraju. Jest da smo navikli Ninu doživljavati i slušati
ponajviše s gitarom u ruci, nedvojbeno je da je interpretatorski bila najupečatljivija bez nje, kada je Lanza preuzimao na sebe
instrumentalno harmoniziranje.

Općenito gledano, sadašnji bend Nine Romić jest work in progress; ponovno se slažu okviri u kojima svaki član kvarteta traži najudobnije
mjestu ‘u svom kutu’ u svrhu postizanja nove cjelovitosti. Koncert u Vintage Industrialu u neku ruku je i izgledao kao intimno, prijateljsko
predstavljanje te metamorfoze pred očima i ušima ‘provjeren publike’, valjda je i stoga bio osjećaj da je dvadeset odsviranih pjesama
‘kliznulo kroz vrijeme’ kao da ih je bilo upola manje.


izvor: Zoran Stajčić / Ravno do dna