Michael Kiwanuka u Šibeniku – Tri hita i sve ono između njih…


Britanski glazbenik s ugandskim korijenima sinoć je nastupio na rasprodanoj
tvrđavi sv. Mihovila.


Ne događa se toliko često da na “najljepšoj pozornici na Jadranu”, kako se u
Šibeniku iz uvijek pretjeranih lokalpatriotskih razloga voli tepati tvrđavi
sv. Mihovila, nastupi netko relevantan. Ni dobar ni loš, ni hitoidan ni
avangardan, nego netko tko se na globalnoj razini događa u ovom trenutku.
Takvi su, u svom tom bogatstvu ponude i dosadašnjih velikih imena na sv.
Mihovilu, uglavnom nedostajali.

Michael Kiwanuka upravo je takav tip. Tip koji svoj kreativni i komercijalni
vrhunac još nije doživio, a stečena reputacija već mu solidno puni koncertne
prostore. Koji bukira let za Dalmaciju izravno iz Glastonburyja i čija je
karijera na najboljem putu da proviri u mainstream, osim ako u međuvremenu ne
propadne. Sve opcije su moguće u budućnosti, no za sinoćnju publiku u
Šibeniku, kao i za reputaciju tvrđave među koncertnim agencijama, ništa od
toga nije bilo bitno. Na pozornici je bio aktualan glazbenik, čija glazbena
priča u svijetu raste upravo sada i kojemu još iz mase ne viču: “sviraj
stare!”.


S druge strane, “najljepša pozornica na Jadranu” konačno je ove godine
ponudila program koji je privukao turiste. A i “pola Zagreba”. Detourovci,
diskografi, promotori, menadžeri, radijski producenti i publika koja se svako
jutro zahvali nebesima na Yammat FM-u. Zapravo, koncert je bio rasprodan.


Kiwanuka je na scenu postavio klasičnu rock postavu, s dvije prateće pjevačice
koje su aranžmanski programirano dozirane, budući da bi ga, barem ona desna,
vokalno otpuhala s pozornice da joj se dade više prostora. Zna se, ipak, tko
mora biti u središtu pažnje. Unatoč tome, Kiwanukina koncertna priča nije
nimalo egotriperska. Scenska izvedba benda mogla je vrlo lako otići u
generički nabrijani soul, koji bi rasplesao cijelu tvrđavu i napunio uši, ali
to očito nije smjer koji je Michael Kiwanuka zamislio. Bend je prilično
pripitomljen, fokusiran na detalje, nudi puno u malim porcijama, a rezultat
svega je kulerski soul-rock, feelgood atmosfera i koncert koji pruža
kratkoročni i vjerodostojan užitak, no daleko je od toga da će biti upamćen
kao “nezaboravni spektakl”. To Kiwanuki nije bilo ni na kraj pameti.


Takav koncept nosi sa sobom i potencijalne negativne učinke, poput onoga da
takvo ugodno, ali ne i nabrijano ozračje koncertnu publiku pretvori u
kafić-publiku, pa su tako lijeva i desna strana tribina, nakon pola sata giga,
ugodno čavrljali i međusobno se družili, uživajući u pozadinskoj muzici. I
vjerujte svakom tko kaže da mu je sinoć na koncertu bilo odlično, ljudi su se
stvarno dobro podružili, a i glazba je bila okej. Svirao je onaj jedan iz
Engleske, što ima onaj jedan hit iz one jedne serije.


Michael Kiwanuka nije se dao smesti, on svoj soul živi. A pjeva ga izduženog
vrata i kroz zube, na trenutke kao da potiho reži. Krenuo je udarno s “One
More Night”, a završio još udarnije s “Cold Little Heart” i “Love & Hate”. Sve
ono između, uključujući i hipnotičku “Black Man in a White World”, više je
pripadalo nekakvu zadimljenom klubu u kojem ste osuđeni na upijanje svakog
tona. Sinoć se po jakoj buri na tvrđavi možda malo priželjkivanog ugođaja
izgubilo, no ako je Kiwanuka funkcionirao nekidan na ledini Glastonburyja,
nemamo se što žaliti.


izvor: Marko Podrug / Ravno do Dna