Bruce Dickinson u Lisinskom potvrdio novi album, a želja mu je održati koncert
u Puli...


"Allmighty Bruce"


“Hoće li pjevati? – Ne. – E, onda nemam zašto ići.” – Možda ga neki cijene
samo zbog vokalnih sposobnosti – što je u redu, no Bruce Dickinson svakako
ima štošta za ispričati. U tri sata tijekom kojih je publika upijala svaku
riječ, čini se da je samo zagrebao ispod površine. Srećom, tu su i gotovo 400
stranica autobiografije “What does this button do” koju su mnogi, ako već
nisu, sada poželjeli detaljnije proučiti.

U subotu, 26. listopada 2019., Bruce Dickinson, glazbenik, poduzetnik, pilot,
mačevalac, diplomirani povjesničar, ljubitelj piva i – pivar, frontmen
najvećeg heavy metal benda posjetio je koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog
te publici ispričao svoju životnu priču.

I velike zvijezde samo su ljudi – rečenica je koja se često citira u zadnje
vrijeme, a životna priča frontmena* Iron Maidena to svakako i dokazuje.

*Frontmen legendarnih Iron Maidena ili legendarni frontmen Iron Maidena? Teško
je reći da li su mejdeni postali toliko kultni i veliki zahvaljujući
Dickinsonu ili je Dickinson postao “legenda” jer je postao pjevač poznatog
benda. Naći će se zagovornici obje teorije – istina je vjerojatno negdje u
sredini, a da su i Bruce i mejdeni bitni dijelovi u slagalici rock povijesti –
svi će se složiti.


Od djetinjstva koje je proveo bez roditelja, odrastanja u malom gradu preko
prvih glazbenih koraka, želje da bude bubnjar i prvih bendova, do dolaska –
odlaska – i ponovnog dolaska u Iron Maiden, svjetske slave, upoznavanja
engleske kraljice (koju je pri tom karizmatično odglumio) do borbe s rakom i
raznih hobija kojima je strastveno posvećen te neke od njih pretvorio i u
biznis – sve to Bruce Dickinson ispričao je ne s neke “visine zvijezde”, nego
riječima običnog čovjeka (ok, ipak s nešto više drama-efekta), pri tom dajući
i neke savjete i motivirajući publiku da žive svoj život, budu pozitivni, bore
se za sebe i nikad ne gube nadu. Jednako koliko su mu bajni dani slave, toliko
mu nisu bili bajni dani odrastanja, no on to sve prihvaća kao životne lekcije
i iskustva iz kojih uči. Iz njegovog vlastitog iskustva: čak i ako izgubiš
krov nad glavom, važno je ne izgubiti nadu jer ponekad sitnica znači puno pa
tako i jedno malo slovo čini veliku razliku, referirajući se pri tome na
riječi homeless – što je iskusio i hopeless – što si nije dopustio, a što mu
je pomoglo i u borbi protiv raka grla kojeg je nedavno pobijedio.


Prepričavajući detalje, uspone i padove – životne, poslovne pa i modne (da,
da, uglavnom se to odnosi na odabir tajci, a otkrio je i gdje je neke
nabavio), prebacujući se pri tom glumačkom vještinom u likove koji su važan
dio priče (djed, kraljica, prijatelj, računovođa, kolega iz benda…) gotovo u
svakoj priči našao je zanimljivost kojom će, najčešće šalom na vlastiti račun,
nasmijati publiku. I uvijek u pravom trenutku. Uz smijeh nije nedostajalo niti
spontanih aplauza koji su ga ponekad i prekinuli u pričanju (čovječe stvarno
jako puno može pričati taj Dickinson :), ali najvažnije – niti malo dosadno).
Najimpresivniji aplauz prilikom kojeg je u dvoranu na nevidljivo-vidljivi
način obojao ogroman “respekt” uslijedio je kada se osvrnuo na koncert održan
u vrijeme ratnih zbivanja u Sarajevu. Koncert i nevjerojatna priča prema kojoj
je nedavno snimljen dokumentarac. Emocije su se, kao i već spomenuti respekt i
zahvala, gotove mogle dodirnuti.


Četrnaest godina nakon posljednjeg samostalnog albuma, “Tyranny of Souls”,
Bruce Dickinson u planu ima objaviti i novo samostalno izdanje. Neće biti ove
godine, niti iduće – rekao je, no ideja je tu i već ima demo materijala, a
dogodit će se kada dođe pravo vrijeme za to. U sklopu još jednog odgovora na
pitanje, Dickinson kaže kako je važno nekad se jednostavno prepustiti i
pustiti da se stvari odvijaju svojim tijekom. “Go with the flow”. Ne treba i
ne može sve uvijek biti unaprijed isplanirano – jedno je od glavnih pravila
koje ga vodi kroz život, a primjenjuje ga i kada je riječ o njegovim
samostalnim albumima. Bilo bi jako lijepo kada bi svoj novi album mogao
predstaviti u, kako sam kaže, impresivnoj prekrasnoj pulskoj Areni. Možda i s
orkestrom. I Iron Maiden je, otkriva, već imao želje zasvirati u Puli, no zbog
ogromne produkcije, to je neizvedivo. Za razliku od Iron Maidena i
sveobuhvatnog koncertnog spektakla koji se pomno planira za svaku turneju,
Dickinson “popratne sadržaje” na svom novom samostalnom albumu planira svesti
na minimum te se fokusirati na samu glazbu. Sukladno tome, i koncerte vidi u
jednostavnijem konceptu: on, glazbenici i pozornica. Jednostavna pozornica,
kao što znamo, stane u pulsku Arenu stoga se nadamo da će nam Bruce uskoro
ponovo doći u goste.

Odrastajući, na glazbene ikone često gledamo kao idole. Nije onaj ukalupljeni,
“školski” primjer uzora, no, Dickinson, sa svojom pričom, svojim stavom,
svojim postignućima i iskustvom, svojom skromnošću, svojom upornošću i
predanošću, svojom – ljudskošću, svakako zadovoljava sve kriterije.


Mame, tate, kad vam dijete kaže da sluša Iron Maiden nemojte se vući za kosu.
Ovaj gospodin, allmighty Bruce, ima sve predispozicije da bude dobar uzor
svakome od nas.

Skroman je – u kontekstu da stoji čvrsto na zemlji i nema stav “ja sam najveća
heavy metal zvijezda na svijetu”, no jako dobro zna što je i koliko postigao i
time se ponosi. Biznismen je – zna “prodati priču”, a svoju priču odlučio je
koncipirati, gotovo motivacijski, u prezentiranju važnosti pozitivnog stava.
Showman je – “ima filmove u glavi” kako je metaforički opisao svoj nastup s
Iron Maidenom te je, iako sam na “goloj” pozornici dvorane Lisinskog, i svoju
priču predstavio kao film: puna prva dva sata zadržao je pažnju, stvarajući
pri tom “film” pred očima svih nas u publici. Nasmijao je publiku, zamislio na
trenutke, postepeno stvarao napetost i zaokružio cijelu priču kako ju je i
započeo – svojim brkovima.

Nakon kratkog predaha (za reklame – ako se referiramo na film, ili prije bisa
ako usporedimo s koncertom), vratio se na pozornicu, odgovorio na šarolika
pitanja publike, skinuo mikrofon, zapjevao “Revelations” a-capella –
oslanjajući se na akustiku dvorane, zahvalio se, poklonio publici te jednako
“teatralno” kao i što je ušao napustio prostoriju. Većina u publici zasigurno
je poželjela zaviriti u stranice knjige koju je ovim događajem promovirao,
mnogi su vjerujem već ispričali prijateljima kako im je bilo, a neki evo i
pišu svoj osvrt.Spomenuli smo da je Bruce uspješan poslovni čovjek? Misija:
promovirati knjigu, Strategija: zaintrigirati publiku. Cilj: postignut.

photo: B.Cvjetanović
izvor: Dea Čičković / Mixer.hr