Treća večer 14. INmusica – ples na oštrici britve


Iako su sve oči finalne večeri bile uprte u The Cure kao glavne headlinere
ovogodišnjeg festivala, u ključnom trenutku se zaplesalo na oštrici britve i
najmanja je pogreška mogla dovesti da sve okonča kao strašan debakl. To se,
srećom, nije dogodilo, ali INmusic će nam ove godine ipak ostaviti pomalo
gorak okus u ustima.


Već samim pogledom na popis izvođača finalne večeri četrnaestog INmusic
festivala dalo se uvidjeti kako je završnica ovogodišnjeg izdanja zamišljena
kao jedna dugačka chill-out uvertira pred samu eksploziju na kraju, koju su
imali osigurati apolutni headlineri festivala kojima je sve podčinjeno, a to
su naravno britanske legende s mračne strane osamdesetih i gotičkoga rocka,
The Cure, koji su se ovom turnejom ponovno pozicionirali kao vruća roba i
pripremaju teren za povratnički album kojim se planiraju vratiti u srca svoje
publike.

U takvom nekom opuštenom tonu krenulo je već s prvim poželjnim terminom na
glavnoj pozornici koji je zauzeo talijanski dark electro trojac JoyCut. Momci
su privukli znatiželjnike svojim darkerskim ali plesnim ritmovima koji su
mjesto ustupali ambijentalnijim trenucima nakon kojih su znale uslijediti i
završnice velebnoga zvuka. Na trenutke su znali zvučati kao zvučna podloga
kakvog retrofuturističkog filma, no iz određenih kompozicija dalo se iščitati
otkud ovom bendu podrška glavne sinoćnje zvijezde Roberta Smitha koji ih je
uvrstio u program lanjskog izdanja svog Meltdown festivala.


Na skrivenoj pozornici sinoć nije bilo jakih imena poput Fontaines D.C. koji
su oduševili svojim premijernim nastupom na uvodnoj večeri festivala, ali
mogli ste prisustvovati svojevrsnom post-rock srazu Tús Nue i slovačkih The
Ills iz kojeg je, sudeći po onome čemu sam svjedočio, pobjedu odnijela domaća
ekipa zanimljivijim zvukom svoga materijala. Za vrijeme njihovoga nastupa s
World Stagea začuo se sirenski zov flaute u koju je puhao Leo Beslać, što je
značilo da je tamo sa svirkom započeo Mangroove, pop izdanak glazbenoga
strujanja za koje je zaslužan supertalentirani Toni Starešinić. Možda smo
upravo najbolje od Mangroovea čuli upravo u tom uvodnom jamu u kojem su
sudjelovali i bubnjar Silvio Bočić, te pjevačica Željka Veverec koja se u tim
trenucima posvetila plesu oko teremina. Njima se u pojedinim trenucima nastupa
pridruživala i brass sekcija (Luka Žužić, Mak Murtić, Silvijev brat Mario
Bočić…) i razvili su svoj dopadljivi zvuk livadom dok se s lijevog boka
pripremao još jedan pop udarac u obliku nastupa američke kantautorice Laure
Pergolizzi, poznatije kao LP.


LP je žena sićušne građe i neupitno impozantnih vokalnih sposobnosti.
Fizionomijom pomalo androgina, sa stilom koji je na razmeđi Dylana iz
šezdesetih i Loua Reeda sedamdesetih, LP je glazbeno ipak suvremenija i izvodi
onaj tip grandioznog popa koji brzo doseže vrhunac i zatim dugo ostaje na toj
razini iz koje se zatim teško probiti, pa izvodi razne kerefeke poput
iznenadnih operetnih dionica koji kao da su sami sebi svrha. Laura usto svira
i cijeli niz periferalnog instrumentarija od ukulelea, preko defova, do usne
harmonike. Bend svoj zvuk stvara bez greške, to je radiofoničan pop koji lako
nalazi svoju publiku i, premda je u početku nastupa velika livada djelovala
poluprazno, kako se koncert bližio završetku, ona se punila, a bend je sonično
rastao, da bi sve kulminiralo doista upečatljivom izvedbom hita “Lost on You”
prije nego se LP konačno pozdravila s publikom.


Kojoti su za to vrijeme na drugoj pozornici prolazili kroz ključne trenutke
svoje pjesmarice kao što su “Hodala je pola metra iznad zemlje”, ali i brojeve
s aktualnog albuma “Sve je pod kontrolom”, pa su tako na naslovnoj pjesmi te
ploči ugostili i Kandžiju koji se spremao za vlastiti nastup zakazan u terminu
nakon glavnih headlinera. Ostao je Stjepko i na “Halucinaciji” koja je
izmamila i pjevanje publike, ali već oko polovice njihovog koncerta uočena je
tendencija publike da se vraća u tišinu ispred glavnog stagea kako bi ulovili
čim bolje pozicije za trenutak kada The Cure izađe na podij. Nije trebalo
čekati dugo, Smith i ekipa izašli su u zakazano vrijeme i tu započinje priča o
dvojakom iskustvu koje je uslijedilo.


Započeli su, iznenađujuće, s “Plainsong” što je odmah pokazalo određen odmak
od prethodnih nekoliko nastupa koji su redom otvarani sa “Shake Dog Shake” s
albuma “The Top”. Nju smo čuli tek u kasnom dijelu koncerta, jer nakon uvoda
uslijedila je i “Pictures of You” te je postalo jasno da će bend još
ozbiljnije zagristi u slavni album “Disintegration” koji je prošli mjesec
napunio jubilarnih četrdeset godina. Premda je riječ o najcjelovitijem uratku
benda, možda je ipak riječ o pretmurnom izdanju za predsviravanje na jednom
koncertu, ali nemoguće je poreći da je upravo singl s te ploče “Lovesong”
stvorio prvi odličan trenutak nastupa koji je dotad mogao zazvučati pomalo
flah i autopilotski odrađen, premda se zvuku još nije moglo ništa prigovoriti,
kao ni usviranosti benda, niti Robertovoj formi i raspoloženju.


Nevolje su počele blago kada se Smith požalio da je za vrijeme pjevanja
progutao moljca (!), a zatim će uslijediti crnih pet minuta o kojima će se još
dugo pričati, trenutak kada je, iz neslužbenih izvora saznajemo, došlo do vrlo
rijetkog i ozbiljnog kvara na vrhunskom (i skupom) procesoru zvuka koji je
bend koristio za slanje zvuka u FOH. Razglas je pao! Dok se nevjerica širila
kroz okupljene, a u zraku je bila opipljiva neizvjesnost po pitanju dovršetka
nastupa, bend je strpljivo svirao na pojačala dok se zvuk nije vratio, a i
publika i bend ušli su u nastavak s određenim novim poletom i olakšanjem. No,
mora se priznati da zvuk više nije ni približno dosezao raniju razinu (što je
i logično, kažu stručnjaci, ako je u pitanju kvar na procesoru), a strah da se
debakl ne ponovi unosio je dodatnu nelagodu, pogotovo jer se činilo kako Smith
postaje sve nervozniji jer je imao i dodatnih problema sa zvukom iz vlastite
gitare koji je na trenutke prekidao, zbog čega se obratio za pomoć i
tehničaru.


Ipak, ovo je djelovalo vidno psihički iscrpljujuće na bend koji je i elanom
pao u drugom dijelu koncerta, no momcima se mora priznati da su se u tom kaosu
ponijeli i više nego profesionalno, ne odajući u komunikaciji s publikom ništa
osim pozitivnih komentara. Odsvirali su set u cijelosti bez obzira na prekid,
a za vrijeme bisa kod publike je došlo do novih oduševljenja u završnom bloku
za koji je sačuvan sav joie de vivre što ga je bend spremio za nastup u vidu
niza vedrijih uspješnica koje su nizali od “Friday I’m In Love”, preko “Close
To Me” i “Why Can’t I Be You?”, pa do finala s “Boys Don’t Cry”.


The Cure je tako probio svoju satnicu zacrtanu do jedan u noći, ali tu
festivalu nije bio kraj. Kandžija i Gole žene spremali su nastavak fešte u
šatoru, ali za sve one kojima je danas radni dan bilo je ionako već kasno.
Nažalost, u tu se kategoriju ubrajam i sam, pa sam nevoljko produžio korak
prema nasipu, opipavajući slušalice oko vrata koje su mi cijeli dan još više
otežavale boravak na nesnosnoj jarunskoj vrućini. Na trenutak sam se zapitao
ne bi li sedam sati glazbe kojoj sam danas prisustvovao trebalo biti dovoljno
svakome, ali osjećaj da je cijeloj večeri nešto nedostajalo bio je neporeciv.
Stavio sam slušalice na uši i pustio Rolling Stonese.

 

izvor: Ivan Laić / Ravno do dna