Đorđe Balašević u Puli: Noć kada su zečevi letjeli u nebo


Nekoliko dana prije nastupa u Puli Đole Balašević je objavio dva najavna videoklipa putem svog YouTube kanala u kojima je samo natuknuo koliko mu je Pula oduvijek bila jako važna i kako mu je uvijek poseban osjećaj tamo nastupati. Osvrćući se na činjenicu da su između dva koncerta sada prošle tek tri godine, a prije toga pet, objasnio je da bi bio najsretniji kada bi u Puli mogao nastupati svake godine, no da je to ipak stvar pristojnosti. Sve to, puno opširnije, podrobnije i emotivnije podijelio je s nama sinoć u prepunoj Areni u Flavijevskoj ulici bez broja.

Prvi fanovi pred ulaz Arene stali su već oko 17 sati kada je sunce nemilosrdno upiralo, a kako se koncert bližio tako je šačica fanova prerasla u zmiju, a kojih pola sata prije koncerta u čitavu rijeku ljudi koji su se polako slijevali u Arenu. Nije čest slučaj da koncert Đoleta kasni kako bi svi, ili barem velika većina onih koji čekaju u redu našli svoje mjesto u Areni. Bilo je tako i u Varaždinu, bilo je tako i u Zagrebu bilo je tako i sinoć u Puli. No nije se dugo čekalo, minutu – dvije prebačena akademska četvrt bila je dovoljna da se Arena zamrači i prvi zvuci proliju po njoj.


Đole je ušetao ležerno, u majici na kojoj je stajao stih iz pjesme „Rapsodija o Katrin“: „U zemlju vila kreneš vozom, a stigneš vlakom“, odložio šiltericu na grm lavande i započeo trosatno putovanje kroz svoj život, otkrivajući, kako on to samo zna, njegove vesele i tužne detalje, tjerajući nas na smijeh, ali i na neke druge emocije. Pričao je o svom prijateljstvu s Boškom Obradovićem, podvlačeći njegovo ime nekoliko puta kao onu osobu koja mu je puno značila. Emotivno je pričao i o nastupu prije, kako se kasnije ispostavilo, posljednjeg koncerta Atomskog skloništa u disko klubu Piramida i izvedbi pjesme Slovenska, koja je zbog saznanja teškog Đoserovog zdravstvenog stanja i stihova: „ako umrem mlad“ dobila poseban značaj. Izveli su ju potom posebno emotivno i u Areni.


Emotivan je bio i Đoleov susret s dva labinska rudara 1987. prije, ne baš posjećenog koncerta u Puli, koji su upravo zbog slabe posjećenosti razmišljali netom prije početka otkazati, no zbog susret s ta dva labinska rudara i njihove molbe da ih ne razočaraju, nisu to učinili, već štoviše, kasnije su im posvetili ploču i pjesmu „Put u središte zemlje“.

Nije sve bilo u duhu patetike, iako je ona Đoletovo najjače oružje. Ne, jer Đole je posebno duhovit kada prepričava događaje i ljude iz svog života, bez obzira jesu li te osobe bile dio njegovog života duže ili samo u prolazu. Nasmijao nas je pričama o kompleksnosti jezika na kojem priča i ljepoti talijanskog, pričom o svojoj baki te ocu i njegovoj frizuri.

No nije samo pričom i pjesmom darivao fanove. Tijekom pjesme „Neki novi klinci“, u kojoj je tradicionalno zasipan zečevima, Đole je iz dva topa ispalio desetke bijelih zečeva u publiku i to sve do najdaljih dijelova tribina, da bi pred kraj koncerta u publiku odletjele i majice s Đoletovim stihovima te su tako fanovi osim dojmova i uspomena, barem oni najsretniji, odnijeli doma i sentimentalno vrijedne uspomene.

 

Svirka, koncert, muzičari? Kao što je u jednom intervjuu rekao Nikša Bratoš, pa to je glazbeni Real Madrid. Tim vrhunskih glazbenika, solista i timskih igrača, od kojih svaki može u bilo kojem trenu stati za mikrofon i uskočiti kao lead vokal, što se i ove večeri desilo u nekoliko pjesama i u nekoliko strofa. A pjesama je bilo puno, jako puno. Preskočila se brojka od 30 i izvedene su neke od starih pjesama, i nekih od onih koje nisu često na Đoletovoj setlisti. Sve to učinilo je da ovaj koncert bude još jedan u nizu Đoletovih svevremenskih. Baš kao što su to bili oni prije njega, a i kao što će biti oni koji će se tek dogoditi. Nadamo se da će prvi takav biti već krajem ove godine u Zagrebu, tradicionalno oko Božića, a u Puli, kako je sam u onom najavnom klipu s početka teksta obećao, za tri godine. Držat ćemo ga za riječ.


izvor: Nenad Horvat / SoundGuardian