Kinofonija u Tuškancu – Fascinantan pogled u prošlost uz najpotentniji domaći
instrumentalni sastav Chui


U četvrtak je u kinu Tuškanac otvoreno drugo izdanje festivala Berlinale
Special koje u suradnji s Goethe-Institut Kroatien predstavlja šest filmova sa
jednog od najprestižnijih svjetskih filmskih festivala, onog u Berlinu.


Zagrebačka publika će tako imati priliku pogledati sljedeće filmove originalno
predstavljene u Berlinu: “Dječaku treba svježi zrak” (2018.), “Oray” (2019.),
“Obična žena” (2019.), “Gundermann” (2018.), “Razbijačica sustava” (2019.) i
“Djelo bez autora” (2018.).Na otvorenju je u sklopu novog programa kina
Tuškanac nazvanog Kinofonija održana projekcija glasovitog
eksperimentalno-dokumentarnog nijemog filma “Berlin, simfonija velegrada” iz
1927., uz glazbenu pratnju sjajnog domaće space/jazz/fusion kvarteta Chui,
koji je posebno za tu prigodu skladali i uživo izveli originalnu prateću
glazbu.

„Berlin, simfonija velegrada“ je film redatelja Walthera Ruttmanna koji, uz
film „Čovjek s filmskom kamerom“ iz 1929. poljsko-sovjetskog redatelja Dzige
Vertova, predstavlja glavni primjer tzv. simfonije velegrada, filmskog žanra
iz razdoblja nijemog filma koji je kombinirao dokumentarni i avangardni
filmski pristup. Veliki utjecaj na te filmovi izvršili su moderni umjetnički
pravci poput kubizma, konstruktivizma i impresionizma.

“Berlin“ je podijeljen u pet činova. Prvi čin sadrži i prolog koji prikazuje
dolazak vlaka na željezničku postaju sa tablom na kojoj piše Berlin. Glazba
Chuija u tim trenucima je vjerno dočaravala ono što gledamo, tako da se u
prvih mah trebalo prisjetiti kako je riječ o nijemom filmu, te da zvukovi
pištanja lokomotiva i zveckanja šina nisu autentični, već glazba koju bend
izvodi.


Zagrebačka publika će tako imati priliku pogledati sljedeće filmove originalno
predstavljene u Berlinu: “Dječaku treba svježi zrak” (2018.), “Oray” (2019.),
“Obična žena” (2019.), “Gundermann” (2018.), “Razbijačica sustava” (2019.) i
“Djelo bez autora” (2018.).Na otvorenju je u sklopu novog programa kina
Tuškanac nazvanog Kinofonija održana projekcija glasovitog
eksperimentalno-dokumentarnog nijemog filma “Berlin, simfonija velegrada” iz
1927., uz glazbenu pratnju sjajnog domaće space/jazz/fusion kvarteta Chui,
koji je posebno za tu prigodu skladali i uživo izveli originalnu prateću
glazbu.

„Berlin, simfonija velegrada“ je film redatelja Walthera Ruttmanna koji, uz
film „Čovjek s filmskom kamerom“ iz 1929. poljsko-sovjetskog redatelja Dzige
Vertova, predstavlja glavni primjer tzv. simfonije velegrada, filmskog žanra
iz razdoblja nijemog filma koji je kombinirao dokumentarni i avangardni
filmski pristup. Veliki utjecaj na te filmovi izvršili su moderni umjetnički
pravci poput kubizma, konstruktivizma i impresionizma.

“Berlin“ je podijeljen u pet činova. Prvi čin sadrži i prolog koji prikazuje
dolazak vlaka na željezničku postaju sa tablom na kojoj piše Berlin. Glazba
Chuija u tim trenucima je vjerno dočaravala ono što gledamo, tako da se u
prvih mah trebalo prisjetiti kako je riječ o nijemom filmu, te da zvukovi
pištanja lokomotiva i zveckanja šina nisu autentični, već glazba koju bend
izvodi.


“Berlin“ je sniman tijekom perioda od godine dana i karakterizira ga obilato
korištenje sovjetske teorije filmske montaže. Sergei Eisensteinje smatrao da
je montaža „živčani sustav filma“ i ono što definira filmski jezik i razlikuje
ga od ostalih sličnih umjetničkih pravaca. Montaža je ono što nam priča priču
ovog filma. Teško je reći je reći jesu li neke scene ipak odglumljene, kao na
primjer pad u rijeku Šprevu pred zabrinutim prolaznicima ili ulična kavga, ili
je samo riječ o vještoj montaži. U svakom slučaju uspješno je ostvaren dojam
naracije, te se pažnja gledatelje drži dinamičnim izmjena kadrova koji
simuliraju ritam grada koji čas ubrzava, čas usporava. Chui je tu naraciju i
ritam uglavnom nastojao pratiti sa svojom svirkom. Prizore pauze za ručak tako
na primjer prati usporenje tempa i smirena, relaksirajuća melodija, dok
završni čin u kojem je prikazan berlinski noćni život kulminira u ritmu techno
partyja.

Ponegdje su si Chui ipak dozvolili slobodu da sa svojom glazbom sugeriraju
atmosferu prizora koji bi sa drugom glazbom mogla imati drugačiji ton. Kad se
prvi put pojavi ritam marša prati ga glazba koja prizore gradske popodnevne
dokolice čini osunčanima, poletnima i radosnima. No idući put kad se pojavi
ritam marša on prati prizore vojnih odora i marširanja vojnika kroz ulice, te
ja glazba ovaj put puno zlokobnija.


Motivi Walthera Ruttmanna su primarno bili estetske prirode, te film nema
izraženu političku agendu. Ipak, neki prizori se mogu shvatiti kao društveni
komentari, poput alterniranja prizora ulaska radnika u tvornice i utjerivanja
stoke, ili scena koja bi se mogla shvatiti da je odlazak u tvornicu sličan
odlasku u zatvor. No, mi iz današnje perspektive znamo ono što Ruttmann tada
nije znao, te film danas ima drugačiju sociološko-politološku prizmu kroz
kojeg ga promatramo. Film naravno prikazuje Berlin točno po sredini razdoblja
između dva velika rata. Berlin je u to doba jedan od glavnih intelektualnih i
kulturnih centara Europe i Svijeta (a tu je i uvijek moćna njemačka
industrija). Njemački ekspresionizam koji se ponajviše očituje u filmu i
arhitekturi je na svom vrhuncu, 1927. je godina u kojoj Fritz Lang snima svoje
remek-djelo “Metropolis”. Berlin je tih godina grad velikih, monumentalnih
ideja. Neke od tih ideja pretvorile su se u dobro, ključna djela znanosti i
umjetnosti 20. stoljeća, neke od tih ideja pretvorile su se u zlo. Iz današnje
perspektive nemoguće je ne primijetiti Židove s tradicionalnim bradama i
zulufima kako slobodno šeću ulicama među ostalim građanima, ili kad kamera u
nekoliko navrata klizi po izlozima trgovina ne sjetiti se Kristalne noći i
svega što je uslijedilo.


Postaja na koju vlak sa početka priče ulazi je Anhalter Bahnhof, zgrada koja
nije preživjela 2. svjetski rat, kao ni Hotel Excelsior preko puta nje, nekoć
najveći hotel u Europi, također s istaknutom ulogom u filmu. Prva žrtve
savezničkog bombardiranja Berlina bio je jedan slon u zoološkom vrtu. Jeli to
bio baš taj slon kojeg vidimo nekoliko puta tijekom filma? Ili je to možda
ipak bio jedini od ukupno devet slonova iz berlinskog ZOO-a koji su preživjeli
rat?

Kad iz današnje perspektive promatramo film “Berlin, simfonija velegrada“
moramo se zapitati kako je moguće da je jedan tako moderan, progresivan i živ
grad, grad u kojem se radilo, smijalo, plesalo, pjevalo, igralo i stvaralo
najvišu onodobnu umjetnost, u samo nekoliko godina postalo središte mraka,
jedan od najgorih stvarnih Mordora koje svjetska povijest pamti? Moramo
razmišljati o tim pitanjima i pokušati razumjeti odgovore na njih, kako bi
spriječili da se ono najgore iz povijesti čovječanstva ponavlja. “Berlin,
simfonija velegrada“ je danas zanimljiv i relevantan i kao vrhunsko djelo
filmske umjetnosti i kao prozor u važno razdoblje svjetske povijesti.


Chui su upravo ovih dana objavili svoj peti album “Iz kapetanovog dnevnika”,
čiji zvuk opisuju kao svoj najžešći dosad, odnosno sa dosad najvećim naglaskom
na drugi dio jazz-rock jednadžbe, te inspiriran znanstvenom fantastikom. Ta
čvrstina se svakako čula i u glazbi koji su skladali za ovaj film. Prateća
glazba koju su izveli bila je moderni komad jazz-rock fuzije, sa
karakterističnim sklonostima sa zarazne funk ritmove, te bojanje zvuka space
tonovima klavijatura glavnog arhitekta Chuija Tonija Starešinića. U manje
kompaktnim dijelovima kompozicija je ostavljeno najviše prostora za Vojkana
Jocića da se odmakne od miksete i prihvati malo free-jazz improvizacija na
puhačkim instrumentima.

Struktura filma podijeljenog u pet činova, odnosno prolog i pet činova,
otprilike jednakog trajanja je takva da je prateća glazba zgodno podijeljena u
šest zasebnih suita. Nadam se da postoji zvučni zapis koncerta i da će u nekom
obliku doživjeti reprizu jer bila bi prava šteta da ostane jednokratno
iskustvo. Film “Berlin, simfonija velegrada“ je doživio brojne slične prateće
projekte u inozemstvu, od kojih su neki objavljeni kao soundtrack albumi.
Također se nadam da će Kinofonija uistinu postati redovan ciklus u Tuškancu.
Nakon odjavne špice filma uslijedio je veliki aplauz, koji je završio tek
nakon što je benda izašao na treći naklon publici.


izvor: Marko Vukušić / RDD