Urban & 4 & Zagrebačka filharmonija


Mišljenje da je "Žena dijete" jedan od najboljih i najznačajnijih albuma
hrvatske diskografije njegujem još od njegova izlaska pred suton devedesetih,
kad sam ga gutao u svom studentskom stanu u Dubrovniku, još pod dojmom sjajnog
Urbanovog postlauferskog prvijenca "Otrovna kiša". Da će dvadeseti rođendan
svoga najboljeg albuma ovaj osebujni riječki glazbenik obilježiti koncertom sa
Zagrebačkom filharmonijom možda bi mi tada i bilo zamislivo (uostalom, tada
sam već više nego ozareno padao na orkestrirane komade jednih Suede i Manic
Street Preachers), ali da će se CD-snimka takvog konceta prodavati s
Glorijom...

Dobro, nije mi namjera izrugivati se takvim distribucijsko-izdavačkim
rješenjima, jer, uostalom, što god u vrijeme digitalnih platformi prodaje
fizička izdanja albuma – nebitno bile u pitanju ploče ili CD-ovi – zavrjeđuje
palac gore. Mogli bismo čak zaključiti da je u pitanju jedno skromno rješenje,
što navodim u pozitivnom smislu te riječi. Jer, u pitanju je vrlo ambiociozan
koncert, spoj glazbenih svjetova kakav lako može svoje aktere dovesti na vrlo
skliski teren. No, kad je riječ o Damiru Urbanu, sumnji u ozbiljan pristup
nije bilo mjesta. Koliko god, naime, ovaj osobeni, kreativno vrlo svojeglav
glazbenik odavao tragove bespotrebnih manirizama kakvi su se u razdoblju nakon
"Žena dijete" množili proporcionalno usporavanju diskografske aktivnosti,
posrijedi je kreativni duh iskren prema onom što ga pokreće i gura naprijed,
nevoljan da forsira ili da predugo inzistira na dobitnim, ali i već potrošenim
kombinacijama.

Nastup sa Zagrebačkom filharmonijom, "Urbanizam", odigrao se početkom ljeta
lani u Lisinskom, a aranžmane za orkestar Urban je mudro prepustio sigurnim
rukama Ante Gele. Takvu ću odluku uvijek pozdraviti jer u načelu svjedoči
respekt kojeg umjetnik njeguje, kako prema vlastitim pjesmama, tako i prema
tuđim kompetencijama, dakle, stvaralačku poniznost nužnu za uistinu iskren
kreativni proces. Za ovaj slavljenički koncert Urban je probrao pjesme iz
praktički svih faza karijere, uključujući i Laufer s valjda nezaobilaznom
"Moja voda", ali i "Svijet za nas" koju se pak zavukla u instrumentalnu,
raskošnu "Uvertiru". Pritom se itekako osjeti impresioniranost tako golemim
instrumentarijem, što se, kako su pjesme odmicale, kompenziralo izvođačkim
žarom koji je nastao upravo kao produkt tih impresija, kao i, naravno, sjajnih
pjesama.


Drugo je pitanje koliko su orkestracije uistinu novoga (i dobroga) donijele
Urbanovim pjesmama. Primjerice, "Odlučio sam da te volim" djeluje kao da
posrće pod utegom svih tih dodanih instrumenata, a i "Žena dijete" na trenutke
djeluje izmrcvareno; no, zato "Samo..." u novom, raskošnom aranžmanu postiže
posve novu dimenziju, još jednom dokazujući da je pravi briljant u pjesmarici
kojoj pripada. "Black Tattoo" zvuči iznenađujuće moćno u novom ruhu (ne zato
što je pjesma inače loša, već jer osobno nikad ne bih s njom igrao na kartu
koja joj je ovdje dodijeljena, ali valjda su zato akteri ovog albuma
glazbenici, a ja samo piskaralo koje pokušava o njihovu radu složiti nekoliko
suvislih rečenica), što ne znači da se TBF-ovo "popunjavanje teksta" kao jedna
od najbezveznijih rap-dionica hrvatske diskografije nije moglo izuzeti u
takvom aranžmanu; "Mala truba" dobila je nadgradnju koja joj daje posve novu
dinamiku i širinu; "Astronaut" je pak svoj himnički potencijal iskoristio da
od svog zapravo intimističnog narativa načini glazbeno-poetsko čudo... I tako
bih mogao nabrajati više ("Mjesto za mene", "Ruke") ili manje uspjele ("Sutra
ćemo pričati", "Nebo") izvedbe, ali bitniji je konačni dojam, a on se svodi na
malu proslavu glazbe, na ponizno dopuštenje da se autorska glazba izvuče iz
svoje sigurne zone i oproba neku novu, manje očekivanu garderobu.

"Urban & 4 & Zagrebačka filharmonija" zato je u konačnici gotovo pa i logičan
nastavak karijere čovjeka koji već dugo vremena uspješno pleše na samoj crti
što razdvaja umjetnost od poze, kreativno ludilo od pretencioznosti,
avanturizam od samodopadnosti. Jer, nisu haljine i piercing ono što od Urbana
čini upečatljivog kreativca, već baš sama glazba, čak i kad se lomi u
manirizmima, kao u središnjem dijelu postlauferovske faze. A ta glazba uvijek
je svjedočila osobenost i "gorivo" svoga potpisnika; u orkestriranoj
nadogradnji ona je samo zvonkije propjevala.

Inače, ne nebitno, album bi se nakon prodaje u paketu s Glorijom na tržištu
trebao naći i u samostalnom, regularnom izdanju.


izvor: Toni Matošin / SoundGuardian