SLIPKNOT - We Are Not Your Kind

Novo poglavlje Slipknota nam je zakucalo na vrata. Nakon dugih pet godina koliko nas dijeli od prethodnog albuma, Slipknot su prošli kroz mnogo toga, a ovaj trenutni album će nam biti pravi pokazatelj da li su naučili nešto iz prijašnjih grešaka i koliko su kao bend zapravo napredovali.


Ovaj nekad deveteročlani sastav iz Američke savezna države Iowe u zadnjih 20-tak godina postao je porepoznatljiv diljem svijetske glazbene rock scene. U svojim počecima njihova glazba bila je rezervirana za probranu, uglavnom mlađu, publiku kada je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća val nu metala jednostavno okupirao tada sve popularne medijske servise za predstavljanje novih bendova. Rijetki su se iz tog razdoblja održali do danas naročito što se tiče kvalitete i pravilnog razvijanja, a pri tome ne prateći trendove nego ostati vjerni sebi i svojoj glazbenoj prepoznatljivosti. Slipknot su oduvijek indirektno privlačili pozornost na sebe, a njihovi vjerni fanovi koji su ih praktički pratili od samih početaka su i dalje tu. Rijetko ćete čuti da obožavatelji govore da su se kao bend propali, da više nisu što su nekad bili i slično tome. Premda su postojale diskutabilne rasprave o tome diljem interneta većina će se složiti kako Slipknot i dalje drže jednu ljestvicu kvalitete koja sa vremenom biva sve više i više podignuta.

 

Objektivno gledano, prethodni album ''.5: The Gray Chapter'' bio je vrlo dobro prihvatljiv i od strane publike kao i medija pobrao je mahom pozitivne kritike. Jest da su mu mnogi zamjerali previše fillera u obliku laganijih i neispirativnih pjesama s kojim su Slipknot pokušali eksperimentrati, no to nije umanjilo njegovu kvalitetu. Mi smo našom recenzijom iznesli naše viđenje albuma, a prije nekoliko dana na scenu je istupio šesti album ''We Are Not Your Kind''.
Referenca za ime albuma povukla se iz dijela teksta od prošlogodišnjeg samostalnog single-a ''All Out Life'' koji nažalost nije našao mjesto na standardnoj verziji albuma, ali je zato predstavio neke nadolazeće novitete u zvuku kakvi se nastavljaju i na ostatku novih pjesama. U međuvremenu stalnu postavu je napustio dugogodišnji drugi bubnjar Chris Fehn, te trenutno Slipknot broji ukupno osam članova, od čega su basist Alessandro Venturella i bubnjar Jay Weinberg postali stalni dio postave otkako su 2014. upotpunili ta prazna mjesta. Ovo izdanje zamišljeno je kao cijelina čiji je koncept ponovo rezultat kreativnosti od strane Shawna Crahana, jednog od glavnih članova benda, čiji trademark je vidljiv i po prikazu same naslovnice.


Predstavljenih novih četrnaest pjesama čine ono nešto što će Slipknotu svakako pomoći da nastave dosadašnju razinu kvalitete, mimo popularnosti kakvu već odavno i imaju. Kroz prvih nekoliko preslušavanja ovaj album je najkonzistentnije štivo kakvo nisu imali već dugo godina. Nakon slijegavanja početnog dojma i uz malo pomnije slušanje vidi se mnoštvo novih ideja i instrumentalnih finesa kakve nismo navikli čuti od njih. Prethodno predstavljene singlice ''Unsainted'', ''Solway Firth'', te pjesma ''Birth Of The Cruel'' ugodno su iznenadile sve, naročito jer se bitno razlikuju od prošlogodišnjeg single-a i zbog nešto drugačijeg pristupa prilikom njihova stvaranja. Osim toga, Slipknot su se potrudili ubaciti nešto novo u obliku laganih ženskih zborskih aranžmana prilikom otvaranja albuma, kao i nešto drugačiju konstrukciju kod svih pjesama koje nisu slagane baš potpuno šablonski.
Skladno s time album je veoma raznolik, te iako je glavna nit vodilja i dalje tu, svaka pjesma se nastoji istaknuti od ostatka, tako da nema praznog hoda. Također, sve pjesme su rađene sa velikom pažnjom i vidljivo je kako gotovo svaka može biti potencijalni koncerti hit, uz neizostavne gore spomenute singlice. Velika je pažnja posvećena instrumentalnoj strani, tako da su gitaristi James i Mick pokazali malo više ''progresivnosti'' negoli su to ranije imali prilike. Upravo radi toga može se komotno reći kako je album više gitarski orijentiran i zvuči više ''metal'' što se nije čulo još od razdbolja ''Iowe''. Pokazatelj toga su, između ostalih, pjesme ''Nero Forte'', ''Red Flag'' i ''Orphan''.
Tempo albuma je u većini veoma brz, sa malo sporijih stvari, iako su i one na neki način jedna od svijetlijih točaka poput pjesme ''A Liar's Funeral'' koja vješto skriva i nešto doom metal elemenata u povojima.
Pjevač Corey Taylor zvuči veoma dobro, njegov growl ponovo dominira svim pjesmama uz neizostavne clean vokale kojih ima više negoli smo očekivali, što zapravo previše ne čudi jer Slipknot odavno žele s time zvučati zrelije i reprezentativnije.

 

Slipknot ne bi bili pravi da ovdje nisu ugurali i nekoliko svojih čudnijih eksperimentalnih uradaka u obliku pjesama ''Spiders'' i ''My Pain''. Obje pjesme neće previše smetati jer smo takve stvari i prije mogli čuti od njih, no smatram da su trebali slijediti primjer ''Iowe'' gdje su one gotovo potpuno izostale.

 

Kao i obično, sa vizualne strane, njihove su maske po šesti put dobile nove inačice, i globalno nisu se previše promjenile tokom ovih pet godina, iako ne bi išlo na odmet da budu maštovitije pošto su im dio glazbenog identiteta.


Na kraju možemo zaključiti kako smo predugo čekali pravog nasljednika agresivnog zvuka po kojem su Slipknot nekad bili poznati. Učenje na prijašnjim greškama se pokazalo isplativim i album ''We Are Not Your Kind'' nas vraća u najbolje dane gdje možemo sa pravom reći kako ovako dobro nisu zvučali jako dugo vremena. Mane albuma eventualno mogu biti subjektivne prirode, no svi obožavatelji će se složiti da je srž pogođena i kao cijelina pravilno posložena.


izvor: Darjan Koprivnikar / Perun.hr