Selena Gomez "Rare"


Najsmislenije izdanje do sad, no mjesta za napredak ima...


Cijelo vrijeme tvrdim da Selena nije ‘album person’, barem joj tako izdanja
zvuče. Kroz godine se našlo singlova koji su me oduševili, singlova koje nisam
mogao čuti do kraja, kao i onih koji su mi putem radio stanica ušli pod kožu.
Primjer prvog je Wolfs (with Marshmello) ili Good For You (spot verzija),
primjer drugog Come and Get It, a primjer trećeg numere poput It Ain’t Me
(with Kygo) i Hands To Myself.

O, vidi slučajnosti, sve koje su mi dobre, su zapravo suradnje. Neugodna
tišina. Gledajući Spotify intervju uoči novog albuma, Selena Gomez se vrti u
krug oko ljubavi prema obožavateljima, svojih borbi koje su sve bile javne i
zasigurno bolne, ali na umjetnost se nisu značajno odrazile. Ne mislim time da
bol mora biti pozlaćena vrhunskom glazbom kao posljedicom, nipošto. Međutim
njeni obožavatelji, tržišna pozicija i medijska pažnja koju uživa definitivno
zaslužuju bolju glazbu.


Već od samog početka albuma “Rare” zvuči naprednije za njezin zvuk, ali ne
svježije ili zanimljivije. Tekstovi su opet predvidljivi, napisani da zvuče
lijepo i seksi, a ne znače mnogo. Tužno, jer se Selena Gomez predstavlja kao
netko tko zapravo pomaže velikom broju ljudi s njihovim unutarnjim borbama.
Vidjeli smo mnogo drugih pop zvijezda koje su poruke podrške bolje prenosile,
njeni pokušaji izgledaju mi smiješno. Poslušaš izdanje i postaviš si pitanje
je li to zbilja sve što je mogla reći.

Istoimena Rare plaho otvara album, a Dance Again odmah nakon vidjet će Selenu
u plesnijem i jačem izdanju nego na najavnim singlovima. Nedostatnu Look At
Her Now i prenapuhanu Lose You To Love Me (njen prvi Hot 100 #1) preskačem jer
sam dao komentar u sklopu rubrike Tjedna doza popa. Čudna stvar u vezi Selene
je da ima singlova koji dokazuju potencijal, ali nekako se u srži to ne
iskorištava i bolje pjesme se ne stvaraju. To je ona neuspješna strana popa,
ne riskira se da komercijalni uspjeh ne bi patio. Iako od Selena Gomez ni ne
očekujemo velika glazbena postignuća, za pristojan pop uvijek ima prostora.


Album ide dalje uz čudnu i zaboravnu Ring, prelazi u nježnu i zavodljivu
Vulnerable. Tekst potonje je smisleniji, flow odličan, njen izričaj točan i
svojstven. S lakoćom među boljima na albumu. Bass lijepo sagrađen, drop
prikladan, a razvoj dovoljno zanimljiv. Selenini visoki tonovi, s druge
strane, i dalje su nategnuti i osim uz višeglasja, ne zvuče mi posebno dobro.

People You Know je jedna od onih koje potvrđuju skoro cringe jednostavnosti
Selene gdje se sasvim logični zaključci oko međuljudskih odnosa pakiraju u pop
himnice kao da je to toliko jednostavno. Je li zbilja? Dobar pop hit jako je
teško strukturirati, zašto ga onda spajati s nečim što je lošije od same
podloge?


Let Me Get Me je uz Ring još jedan malo tamniji, mističniji (uvreda toj
riječi) moment. Trebam li opet komentirati predvidljivost teksta pjesme?
Slijedi Crowded Room sa 6lackom koji je inače, otprilike, garancija za dobru
stvar. Tako je i ispalo. Kinda Crazy i Fun nastavljaju opušteni, ležerni,
seksi đir.

Cut You Off zvuči kao previše pjesama koje sam čuo zadnjih mjeseci i godina.
Još jedna u kojoj potencijalno pjeva o Bieberu, kojeg sam ‘pohvalio’ u zadnjoj
dozi popa. Kak’ se ono kaže – nemrem! Konačno A Sweeter Place sa zbilja
talentiranim Kid Cudijem, koji je potpuno neočekivano usrao stvar, da se tako
neugodno izrazim. Ono što je Selena Gomez u intervjuu prilikom spomena na
njihovu suradnju najavila kao ‘unbelievable’ meni je upravo to, ali u smislu
za ne povjerovati.


Novi album Selene Gomez najavljivali su kao njezin najogoljeniji do sada.
Strah me (prisjetiti se) kako je bilo s prošlim izdanjima. Urednica Helena mi
je prije slušanja albuma spomenula da joj je većina pjesama na albumu bolja od
sredine trajanja pjesme na dalje, s čime se apsolutno slažem. Isto ujedno
znači više truda nego na prijašnjima materijalima, čini dobre stvari boljima,
a one dosadne slušljivijima.

“Rare” me u jednom trenutku podsjetio na “Delirium” (Ellie Goulding), hrpa
osrednjih pop stvari, ali ništa da baš zapne za uho. Osim što je “Delirium”
zbilja puno bolji. Super je što su svi Selenini veći hitovi zadnjih par
godina, pred najavu ovog albuma, strpani na Target Exclusive izdanje, a ne na
standardnu verziju, što daje prostora novom materijalu da diše.


U suštini se radi o njenom najboljem izdanju do sada. Solidan pop komad koji
dobro teče i pomalo bocka ono što sam spomenuo na početku – Selena nije ‘album
person‘. Kohezivnije nego do sada, ne zanimljivije, ali svakako ugodnije i
smislenije. Priznajem da je album jako zarazan, da ću se čak i nakon ovakve
recenzije vratiti po koji (almost) guilty pleasure komadić, ali sva kritika
ostaje.


izvor: Patrik Horvat / Ziher.hr