The Raconteurs "Help Us Stranger"


Jack White je odavno pokazao da vrijeme mjeri – ako uopće mjeri – nekim
posebnim, u vlastitom pogonu izrađenim satom. Bogata znanja o američkoj
glazbenoj baštini, koje je upregnuo prije svega u prste i vlastite note, ovaj
je radišni detroitski glazbenik kroz nekoliko bendova i odnedavno i samostalne
albume ispisao cijeli niz antologijskih pjesama (i albuma) suvremenog
američkog rocka, ali suvremenog gotovo isključivo po godini proizvodnje, jer
pore te glazbe popunili su slojevi mnogo davnijih vremena. Kako ga vrijeme ne
zanima u glazbi, ne opterećuje ga mnogo ni u radnom rasporedu, pa je za novi
album The Raconteurs, benda kojeg je s multiinstrumentalistom Brenadonom
Bensonom te ritam-sekcijom The Greenhornesa, basistom Jackom Lawrenceom i
bubnjarem Patrickom Keelerom, pokrenuo još 2005., dakle dok je još uvijek
trajala blistava priča The White Stripes, trebalo proći čak jedanaest godina.
Cijelo desetljeće, dakle, koje zapravo kao da nije ni postojalo, bar što se
glazbe potpisane ovim bendovskim imenom tiče.

Da, tako je to kad vam vrijeme malo toga znači. Od prošlog albuma Raconteursa,
sjajnog "Consolers of the Lonely", dogodilo se konačno raspuštanje
neprežaljenih, ali možda i pravodobno umirovljenih The White Stripes, cijeli
mali opus sastava The Dead Weather, supersonične blues-rock mašinerije
pokrenute, između ostalog, s članovima bendova The Kills i Queens of the Stone
Age, ali i tri samostalna albuma koja su pokazala svu raskoš i
avanturističko-tradicionalistički duh jednog od najzanimljivijih suvremenih
američkih rock-glazbenika. Činilo se da je priča s Raconteursima završila te
već davne 2008., a onda se White, nakon kreativnog nereda kojeg je za sobom
ostavio s lanjskim "Boarding House Reach", opet odlučio malo družiti s
kolegama s kojima je u sumrak White Stripesa osvježio svoju pjesmaricu.


I, kako već spomenuh, The Raconteurs nastavljaju otprilike gdje su stali, baš
kao da je 2009., a ne ova naša blejdranerovska 2019. Kovitlac patinastog rocka
analognog štiha i garažnog pedigrea te popa u svojim predsintetičnim vremenima
prosuo se kroz dvanaest pjesama u vinilnoj minutaži i potvrdio svoju radionicu
kao nepresušnu. Ne, ne donosi "Help Us Stranger" ništa osobito nova, nema tu
virtuoznih iznenađenja, ali publici na koju cilja nudi točno ono što traži.
Čim od samog početka u "Bored and Razed" raspale rifovima kao pristiglim iz
vremena prije njihova rođenja, White i ekipa daju do znanja gdje su i zašto ne
izlaze iz zone u kojoj se očito tako ugodno osjećaju i gdje su Led Zeppelin i
Stonesi još uvijek mladi. Razarači poput vajtovski furiozne "Don't Bother Me"
izmjenjuju se s (uvjetno) mekšim, na Parsonsovu americanu naslonjenim
ljepoticama poput "Only Child" ili naslovne pjesme, pri čemu dobivamo i
kalorične laganice poput sjajne "Now That You're Gone" s isturenom, bluesom
inficiranom gitarom, pa i sirovu obradu "Hey Gyp (Dig the Slowness)" škotskog
kantautora Donovana.

Ono što me na prvi ili drugo slušanje pomalo i smetalo – nedostatak nečeg
uistinu svježeg, bilo kakva nadogradnja već uhodanih špranci – svakim novim
slušanjem polako je postajalo nebitnim. Jer, ovo društvo ne samo da razumije
glazbu koju voli i slušati i svirati, ne samo da je voli i baštini, već u
svakom svom taktu, rifu, udaru i vrisku uistinu uživa. "Help Us Stranger"
album je nastao prije svega iz zabave ili iz potrebe da se te pjesme baš tako
i baš tu otpraše; kad tome dodamo umijeće kojim The Raconteurs svoje glazbene
utjecaje miješaju s vlastitim inovacijama, s lakoćom preskačući desetljeća i
desetljeća rock kulture, imamo pouzdani izvantrendovski, svevremeni zgoditak,
još jedan u impresivnom nizu svojih potpisnika.


izvor: Toni Matošin / SoundGuardian