New Order + Liam Gillick: So it goes..


Čudnjikavi naziv recentnog live albuma New Ordera snimljen je u Old Granada
studiju u Manchesteru gdje su se prije xy godina Joy Division po prvi put
preko televizijskih ekrana predstavili širokoj publici u emisiji pokojnog Tony
Wilsona nazvanoj „So it goes...”. Vjerojatno znate onu priču kada se
introvertni i zatajni Ian Curtis usred birtije neuvijeno obratio Wilsonu
riječima: „Ti pičko! Zašto još uvijek nismo nastupili u tvojoj emisiji?”
Naravno da ozbiljan i ugledan djelatnik Granada TV nije mogao odbiti
ambicioznog mladca. Cijeli incident je obrađen u preko nekoliko filmova,
knjiga, dokumentaraca i sl., pa čini nezaobilaznu crticu u CV-u svih
protagonista.

U ljeto 2017. godine na prigodnom Manchester International Festivalu, Bernard
Sumner i preostali članovi New Ordera došli su na ideju da pjesme JD/NO
dekonstruiraju i ponovo izgrade kako kroz bend tako i kroz 12 sintesajzera
koju tipkaju u zgodnoj scenografskoj pozadini osmišljenoj u kreativnom kutku
vizualnog umjetnika Liama Gillicka. Naravno, teško da svih 12 pimplaju u isto
vrijeme, ali sjajna je ideja oformiti synth ansambl s Royal Northern College
of Music, pod ravnanjem maestra Joea Duddella (nemam pojma tko je taj lik), i
s bendom predstaviti manje važne stvari iz diskografije obaju bendova.

Manje važne shvatiti uvjetno. Nije da nema hitova ali nema npr. Blue Moday,
True Faith, Love will tear us apart, itd. Nema Crystal. Nema zapravo niti
jedne pjesme s „Get Ready”, a skoro svi ostali albumi su zastupljeni makar s
jednom pjesmom. Od „Unknown Pleasures” do „Music Complete”. Ok, nema ni Hooka,
ali to je stara vijest.

A ono čega ima, zapravo je blagoslov. Jer predstaviti sat i pol svirke a
zaobići glavne hitove, mokri je san svakog fana. Impresivna vizualna
tapiserija i auditivna perfekcija razvaljuje na svakoj sljedećoj pjesmi. Super
raspored plesnih i sjetnih pjesama i novo ruho nekih zaboravljenih stvari
diraju točno tamo di treba. Po prvi put kao New Order uživo izvode „Disorder”.
Od instrumentala dojmljuju nove verzije „Elegie” i čudne „Times Change” i još
uvijek čudnog „Republic”. „Sub-Culture” i „Vanishing Point” imaju neki
neobičan filter kraftverkovskog štimunga, a „Bizarre Love Triangle” zvuči kao
da je nastala u produkciji Pet Shop Boys, dok „Plastic”svira moroderovskim
loopom. Set Joy Divisiona je pogotovo uspio. Hammetovskim pristupom smanjene
su manjkavosti glavnog vokala, a orkestracije dodaju novo ruho pri tome ne
umanjujući izvorni kôd pjesama. Za svaku pohvalu.


Dojam po običaju kvari glavni vokal. Svi znamo da je Sumner oduvijek imao
tanašan glasić, no s godinama je postao baš loš. Pjeva gore od današnjeg Jure
Stublića. Miki Solus je za njega, štajaznam, Placido Domingo. Čak i uz pomoć
obilno korištenog auto tunea, nema pomoći. A posebno grozno izgleda na
amaterskim snimkama s Youtubea koji najbolje dočaravaju kontrast savršenstva
svirke i aranžmana s vokalnim turbulencijama Florence Foster soundalike
dvojnika.

Plus, moram priznati da ne kužim zašto Bernie tako često gura „Guilt is a
useless emotion” kao stvar koju treba izvoditi NO. Kako zvuči, bolje bi
odgovarala sentimentu Indire, Colonije i sl. Čini se da je euro-dance
izdržljiviji negoli se bilo tko usudi i pomisliti. U sličnu kategoriju viškova
potpada i „Who's Joe”. No 'ajde, ukupno gledano, lijepo se odmaknuti od
prožvakanih zicera.

Zaključno, svaki bi si izvođač s dugotrajnom karijerom trebao dopustiti
koncert na kojem preskače glavne hitove i nudi neke druge, drugačije, stare
ili zaboravljene dragulje svog repertoara. Svaki fan bi to znao cijeniti. Zato
čestitke NewOrder na riziku.


izvor: Ivica Šćukanec / SoundGuardian