Michael Kiwanuka: U borbi za vlastiti identitet


Michael Kiwanuka je 32-godišnji singer-songwriter iz Londona, rodom iz Ugande,
otkud su mu oba roditelja otišla ’70-tih godina, bježeći pred brutalnim
režimom Idi Amina. Njegova estetika duboko je uronjena u roots rock podžanrove
i zanimljiva je mješavina folk-rocka, soula, bluesa, R&B-ja te ponešto
utjecaja afričke glazbe. Probio se na scenu svojim „Home Again“ 2012. godine,
za koji je zaradio nominaciju za Mercury Prize, kao i osvojio BBC-jev Sound of
2012.

Prema vlastitim riječima, u to se vrijeme borio s krizom identiteta zbog koje
je gotovo odustao od daljnje karijere u glazbi, a čemu nimalo nisu pripomogli
savjeti brojnih menadžera iz glazbene industrije da promijeni ime i zamijeni
ga nekim pseudonimom kojeg je lakše reklamirati. Odbio je, i uspio nadići
svoje nesigurnosti, vrativši se 2016. novim album „Love & Hate“, koji je
također dobio nominaciju za Mercury Prize, potvrdivši da ga britanska glazbena
scena, kao i britanska kritika, zasluženo vole i poštuju. Ove godine stiže nam
njegov treći album, nazvan jednostavno „Kiwanuka“, album koji već svojim
naslovom šalje određenu poruku – Kiwanuka se ne želi i neće odreći svojeg
imena i svojeg nasljeđa, koje sve ponosnije i uvjerljivije prenosi na glazbeno
platno.


Na „Kiwanuka“ Michael ponovno donosi svoju eklektičnu vintage mješavinu
žanrova, po drugi puta surađujući sa Danger Mouseom, kojem se kao koproducent
ovoga puta pridružuje i Inflo. Oba producenta dovoljno su mudra da previše ne
petljaju po Kiwanukinim pjesmama, ostavljajući produkciju toplom i organskom,
uz samo nekoliko manjih estetskih zahvata, primjerice elektroničkih ornamenata
u minimalnim dozama, te zanimljive upotrebe back-vokala kao još jednog
instrumenta.

Album u odnosu na svoje prethodnike ne donosi neki veći pomak u zvuku, osim
što je na njemu mnogo izraženija električna gitara, te prisutan dašak
psihodelije koji dosad nismo imali prilike čuti, ali zato donosi ogroman korak
unaprijed u smislu pisanja pjesama i Kiwanukina stava, prvenstveno prema sebi.
„I won’t change my name/No matter what they call me“, kaže u „Hero (Intro)“,
jasno se izražavajući u korist vlastitog identiteta, iako će se kroz cijeli
album ipak boriti s predrasudama i nepravdama s kojima se crnačka zajednica
još uvijek susreće, naizgled dobro uklopljena u britanski melting pot.


Album otvara samo na površini ležerna, groovy „You Ain’t The Problem“, nošena
cool gitarskim riffom i prozračnim, veselim back-vokalima, za koju je zaradio
usporedbe s Curtisom Mayfieldom, u kojoj će po prvi puta preispitivati svoje
mjesto pod Suncem. Sličnu tematiku ponovit će u „I’ve Been Dazed“, koju bi
najbolje mogli opisati kao psihodelični gospel, istovremeno temeljen na
maglovitom, bluzerskom gitarskom riffu i gospel zboru na refrenu, a u kojoj
možemo pobliže upoznati i njegove lirske tehnike – naime, često mi se čini da
Kiwanuka jednostavno zna pisati i pjevati u univerzalnim istinama: „The Lord
said to me/Time is a healer/Love is the answer“.

„Piano Joint (This Kind Of Love)“ je možda i najbolja stvar na albumu, moćna
klavirska ljubavna balada u kojoj Kiwanukin predivni, bezvremenski vokal po
prvi puta dolazi u sam centar pjesme, koju krase prekrasne jazzy note i
elegantne, nenametljive orkestracije i u kojoj će Kiwanuka otkriti kako se
bori sa svojim demonima, utjehu i skrovište od vanjskog svijeta pronalazeći u
privatnim vezama: „My, oh my, it’s bad enough/Could you stay with me? Don’t
let me go/Sadness and fury is all I know“. Kratka skica „Another Human Being“
donosi prvi od nekoliko citata crnačkih boraca za slobodu i jednakost, u kojoj
nas Kiwanuka vraća u povijest te borbe ali istovremeno uspijeva ostati i
suvremen i aktualan.


Nastavlja sa „Hero“, pjesmom koja je posveta Fredu Hamptonu, predsjedniku
čikaškog ogranka Crnih pantera, revolucionarne političke organizacije koja se
isprva borila protiv policijske brutalnosti a kasnije posvetila raznim
socijalnim programima u crnačkim zajednicama, i koju je FBI pod vodstvom J.
Edgara Hoovera pokušavao diskreditirati i kriminalizirati na sve moguće
načine, što je rezultiralo i Hamptonovim ubojstvom 1970. Izbor njegovog
„heroja“ nije slučajan, budući da Kiwanuka i sebe vidi kao jednog od
nasljednika boraca za rasnu jednakost, koju ovdje uglazbljuje isprva
akustično, da bi pjesma do svojeg vrhunca i kraja zaključala u vrtlogu solaže
na električnoj gitari a la Hendrix.

Jedan od vrhunaca albuma je i apokaliptična „Final Days“ vođena inventivnom
klavirskom linijom i producentskom intervencijom u back-vokale, zbog koje vam
se čini da stalno čujete glasove koji dozivaju u pozadini, dok se klaviru
pridružuju i violine za jedan od najupečatljivijih refrena na albumu, uz
hrapavu i emotivnu Kiwanukinu izvedbu. „Solid Ground“ opet nas ostavlja
jedan-na-jedan s Kiwanukinim moćnim vokalom, praćenim jedino orguljama i
violinom, dok mu se u finalu ponovno ne pridruži cijeli gospel zbor, za pjesmu
koja tematizira osobni poraz i u kojoj Kiwanuka „gubi tlo pod nogama“,
grčevito se boreći da ispliva iz teškoća.

Album će ipak zatvoriti u optimističnom tonu i pozitivnom porukom, laganom
akustičnom „Light“, ponovno diskretno i majstorski orkestriranom kao što je to
većina albuma, koja će vas uz ponovnu upotrebu gospel zbora na refrenu
prebaciti u nekakvu baptističku crkvu, a Kiwanuka zasuti ljubavlju i
svjetlošću, koje ponovno crpi u osobnom ljubavnom odnosu: „Shine your light
over me/All of my fears are gone“.


Iako su sa albuma dosad skinuta tri singla, već spomenute „You Ain’t The
Problem“, „Hero“ i „Piano Joint (This Kind Of Love)“ i iako dosta dobro
predstavljaju presjek albuma, ipak ga je Kiwanuka zamislio kao cjelinu, uz
različite kratke instrumentalne skice i nacrte koje prate inspirativni govori,
u obliku različitih intro i interlude formi, pa, naravno, zaslužuje da ga se i
posluša u cijelosti. Na taj način zasigurno ćete dobiti i mnogo bolji dojam o
njemu i njegovoj glazbi, koja je na ovom albumu zaista fluidna unatoč svojoj
eklektičnosti, pjesme se i tematski i instrumentalno nadovezuju jedna na
drugu, čineći ovaj album Kiwanukinom velikom izjavom i gestom. Iako je na
pojedinim mjestima na albumu još uvijek pomalo izgubljen i nervozan u
vlastitoj koži, ipak je ovdje u velikoj mjeri pronašao svoje ja i prihvatio
svoju poziciju kako u glazbenom tako i u svom vlastitom svijetu, crpeći
inspiraciju iz prošlosti, nastavljajući borbu za jednakost, istinu i pravdu.

Što se glazbe tiče, tu je doma odavno, i već je potpuno formiran kao
kantautor, pa je ovaj album još jedna predivna prezentacija njegovih talenata.
Od svih komplimenata koje je dobio, možda mi se najviše sviđa usporedba s
Marvinom Gayem, s kojem u potpunosti dijeli emocionalnost i angažiranost, iako
se žanrovski samo djelomično preklapaju. Bilo kako bilo, potlačeni,
neuvažavani i izignorirani rubovi društva dobili su novi glas, i kakav je to
samo glas.


izvor: Danaja Glavičić / Muzika.hr