BECK, “Hyperspace” – Diskografski argument za dolazak na INmusic

 

Beckove mijene su oduvijek bile podjednako neočekivane, često ekscentrične no
vraški plodonosne. Jer malo bi se tko glatko izvukao iz stilskog tjesnaca da
je, poput Becka, vrludao od indiea devedesetih, minimalističkog lo-fija,
folka, hip hopom ili funkom ozračenog iskaza pa do mainstream rocka koji je –
u produkciji hitmakera Grega Kurstina – 2017. dao album „Colors“. Ili da je
čak i na istom albumu posezao za folkom, technoom, hip-hopom, bluesom, punkom,
ambijentalnom glazbom, krautrockom, rockom…


„Hyperspace“ je novi Beckov – za mnoge neočekivani – stilski zaokret. Doduše
od prethodnog su albuma ostale precizne melodije no njegova introspektivnost i
slojevitost ima korijen u albumu „Sea Change“, rad u studiju je cimnuo neke
žice utkane u „Midnigh Voltures“ i njegove soul, funk, hip hop fuzije a
pažljivije uho naći će tu još poprilično jeke s nekih prošlih projekata ili
posvojenih utjecaja. Sve su ih u novi album – na kojem za Becka već poslovično
meko srastaju pokoji rap, analogni sinti-pop, folk te koncizne i zarazne
melodije – bezgrješno zapakirali Beck i njegov producent i bliski suradnik
(koautor)te glazbenik na čak sedam brojeva Pharrell Williams.

Pharrell nije jedini suradnik na albumu jer produkciju u „See Through“ (koja
ima ambijentalni uvod i atmosferu negdje na pola puta između prvijenca Roberta
Wyatta i ambient techna s prepoznatljivim „beatovima“ i ljupkom melodijom)
potpisuje Greg Kurstin, Chris Martin iz Coldplaya gostuje u „Stratosphere“
(broju koji bi po širokim zamasima akustične gitare i prozračnoj atmosferi
mogao biti i štogod od Pink Floyda iz vremena „Wish You Were Here“ ili Flaming
Lipsa) ali i podsjetnik na zgoditke sa albuma „Sea Change“), Sky Ferreira u
„Die Waiting“ (skladbi na tragu brojeva sa „Midnigh Voltures“ s dominantnim
mračnim basom i razigranim sintovima)…


Jedan od bitnih utjecaja je i „virtualno prisustvo“ Todda Rundgrena ili
soft-rocka ranih sedamdesetih (i sintova koji su dominirali u produkciji
osamdesetih a još prisutniji su u „Uninvetful Days“) u „Chemicalu“ čija je
sirupasta melodija začinjena akustičnim i električnim gitarama i bogatim
slojevima sintova. „Saw Ligtning“ je tipičan beckovski zvučni kolaž u kojem
su zajedno ukuhani folk, rock, bluesy harmonika, žustri funky ritam, reperske
dionice, rujući bas, ritam mašine… dok su naslovna tema i „Dark Places“
melankolični Beckov podsjetnik na chamber pop kasnih šezdesetih ili prog-rocka
s mrvu psihodeličnog ambijentalnog space-rocka. „Star“ je pak novi ulazak u
vode funka a zaključna balada „Everlasting Nothing“ savršena mješavina folk
teme , ambijentalnog prog-rocka i melodioznog mainstream rocka sedamdedsetih
(s floydovskim pozadinskim vokalima u završnici) te ultimativan dokaz uspjele
suradnje Becka i Pharrella Williamsa…

„Hyperspace“ je više no dobar Beckov album pa je bolju najavu za njegovo
predstojeće gostovanje na INmusicu teško zamisliti.


izvor: Zlatko Gall / Mixer.hr