Luka Šulić u Lisinskom: dva sata nadahnutog putovanja kroz glazbenu povijest


Ove je srijede, 5. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog
violončelist Luka Šulić s pratećim orkestrom imao prvi samostalni nastup nakon
sedam godina.

Luka Šulić je svjetski poznat i priznat umjetnik koji je u tandemu sa
Stjepanom Hauserom popularizirao violončelo kao polovica dueta 2CELLOS-a.
Nizom nastupa s brojnim imenima glazbene scene (Red Hot Chili Peppers, Queens
of the Stone Age, Elton John, Zucchero i mnogi drugi) ostvarili su zavidan
uspjeh u Aziji, Europi, Americi i Australiji te povrh toga nastupili i na
brojnim važnim svjetskim događanjima poput finale UEFA Lige Prvaka, dodjeli
Zlatne lopte, Emmyjima i slično.

Ovim je nastupom pokazao i svoju individualnu kvalitetu te dokazao da je
ovakvu reputaciju itekako zaslužio. Nakon izdavanja samostalnog albuma
prvijenca, započeo je svjetsku turneju koja, između ostalog, uključuje i
koncert u KD Vatroslava Lisinskog.


Velika dvorana počela se puniti nešto nakon drugog zvuka zvona, a iza 20 sati
svjetla su se ugasila i na scenu je izašao slovenski All Star gudački
orkestar. Predvođeni Lukom Šulićem započeli su s prvim dijelom nastupa u kojem
su predstavljali Šulićevu obradu Vivaldijevih Četiri godišnja doba. Pravi je
doživljaj bio čuti ovo barokno remek-djelo uživo u novom prilagođenom ruhu na
kojem su Šulić i suradnici godinama radili. Naime, Luka Šulić prvi je
glazbenik u povijesti koji je obradio Vivaldijeva Četiri godišnja doba za solo
violoncello. Veliku ulogu u ugođaju koncerta odigrala je scenografija odnosno
pozadinska rasvjeta koja je mijenjala boju s promjenama skladbi: zelenkasta je
predstavljala „Proljeće“, crvena „Ljeto“, žuta „Jesen“ te plava „Zimu“.
Virtuozne solističke dionice iz zadnjih taktova „Zime“ obilježile su kraj
prvog dijela koncerta za koji su glazbenici dobili dugi i glasni aplauz.
Šulić, s osmijehom na licu, u prvom je obraćanju publici zahvalio i simpatično
najavio kratku pauzu te tako zaradio još jedan aplauz.


Oko 21 sat orkestar se vratio na scenu. Pozdravivši sve prisutne, Šulić se
našalio kako smo sada „svi na konju pošto smo 'preživjeli' prvi dio nastupa“
te najavio gošću na koju je jako ponosan - svoju mlađu sestru Evu koja se
pridružila i na solo violini odsvirala „Zimu u Buenos Airesu“ Astora
Piazzolla. Složit ćemo se da Luka itekako ima razloga biti ponosan na Evu jer
je apsolutno vladala solo violinom tijekom cijele kompozicije. Nakon „Zime u
Buenos Airesu“ i gromoglasnog pljeska Evi kako od publike tako i samog
orkestra, Luka je najavio sljedeću skladbu – temu iz Oscarom nagrađenog
talijanskog filma „Cinema Paradiso“ (u režiji Giuseppea Tornatorea za koji su
glazbu skladali Ennio i Andrea Morricone). Pri tome je naglasio da mu je to
„jedna od najdražih skladbi ikad, jednog od najdražih kompozitora ikad, iz
jednog od najdražih filmova ikad“. Zatim je uslijedio je III. stavak Haydnovog
„Koncerta za violončelo i orkestar u C-duru“ prije kojeg se Šulić ponovo
šaljivo obratio publici riječima „Uvijek sam htio biti dirigent kao i svi
propali muzičari“ te nam ispričao anegdotu iz života čelista i dirigenta
Mstislav Rostropoviča koji je u zrelijim godinama počeo dirigirati te je na
upite zašto je to učinio ljudima gestama dirigiranja odgovorio riječima „One
dollar, two dollars, one hundred dollars...“. Iz te je priče Luka zaključio da
ima još nade i vremena za njega te jedan-dva takta iz šale „dirigirao“
orkestru nakon čega je odustao, sjeo za violončelo i rekao publici da njegovi
kolege sami sviraju te se priključio orkestru svojim ipak provjerenim
glazbenim vještinama.


Prema programu zadnju kompoziciju „Czardas“ Vittoria Montija, Luka je najavio
kao ukradenu od svog profesora i mentora Valtera Dešpalja od kojeg je kako
kaže vjerojatno naslijedio taj „mazohizam“ da na violončelu obrađuje
kompozicije za violinu te je to usporedio s igranjem nogometa u pancericama za
skijanje. Oduševljena publika je nakon službenog dijela koncerta bila na
nogama, pozdravljala i čestitala orkestru gromoglasnim pljeskom tijekom kojeg
je Luka ponovo simpatično pitao „Hoćete još?“, a nakon što je pljeskom i
usklicima iz publike dobio afirmativan odgovor, najavio je iduću pjesmu kao
„stvar koja počinje Vivaldijem a završava malo drugačije“ te iz kompozicije
napetog tona i laganijeg tempa krešendom prešao na „Thunderstruck“ AC/DC-a
popraćen jakim crvenim svjetlima i pljeskanjem ritma iz publike. Nakon
„Thunderstrucka“ oduševljena je publika pozvala Šulića i orkestar na još čak
pet kompozicija na bis među kojima su se ponovo našle Vivaldijeva zima i
obrada Kreislerove kompozicije za violinu od klasične glazbe te već poznata
verzija „Smooth Criminal“ Michaela Jacksona kao i obrada „Bohemian Rhapsody“
grupe Queen koja je bila zaista impresivna. Nakon svega publika je na nogama
nagradila glazbenike gromoglasnim i prodornim aplauzom i oduševljenim
usklicima iz kojih su se mogli razabrati povremeni „bravo!“, „fenomenalno“ i
„svaka čast“. Šulić se zahvalio svima na dolasku te obožavatelje pozvao na
druženje ispred dvorane.


U dva sata koncentriranja Šulić i orkestar odsvirali su zaista sve što se
odsvirati moglo od baroka preko neoklasicizma do suvremene glazbe. Svojom
virtuoznošću, tehnikom, brzinom i lakoćom korištenja cijelog vrata violončela
koju je začinio simpatičnim javnim nastupom, ležernosti (primjerice
pozdravljanje s prvom violinom davanjem petica umjesto uobičajenog rukovanja)
i obraćanjem publici, Luka Šulić se pokazao kao prvoklasan glazbenik i
umjetnik koji je u stanju klasičnu glazbu približiti uhu svih generacija te
tako na ovaj ili onaj način direktno ili indirektno utjecati na bolje
poznavanje opće kulture klasične glazbe masa. Također, valja napomenuti da se
Šulić okružio i izvrsnim glazbenicima koji su s njim dijelili pozornicu.
Gudači su pokazali vještinu u sviranju i gudalom i tehnikom pizzicato, dok je
Krešimir Has vodio glavnu riječ na čembalu u dijelovima „Jeseni“ i izvrsno
pratio i popunjavao cjelokupan zvuk orkestra. Možemo zaključiti da je iznimni
doživljaj bio slušati ovaj koncert. A Luki možemo samo reći jedno veliko Bravo
i kapa mu do poda na hrabrosti i upornosti prearanžiranja velikog broja
kompozicija na jedan neizvorni, a tako uhu ugodan i lijep instrument kao što
je violončelo.


izvor: Juraj Dukić Hrvoić / SoundGuardian
foto: Ema Drokan